Rusija će postupno ukloniti sankcije protiv Ankare, a Turska je spremna opskrbljivati Europu ruskim plinom preko plinovoda Turski tok, koji će se graditi umjesto napuštenog projekta Južni tok, koji je trebao prolaziti Crnim morem bez dodirivanja turskog teritorija. To su dva ključna dogovora sa sastanka “ruskog cara” Vladimira Putina i “turskog sultana” Recepa Tayyipa Erdoğana, predsjednika ruske i turske republike, ovih dana u Sankt Peterburgu. Premda su neki svjetski mediji najavljivali taj sastanak kao stvaranje rusko-turske koalicije protiv SAD-a i EU, Putinu i Erdoğanu previše je stalo do odnosa sa zapadnim svijetom – a još više im je do poticanja ekonomskih odnosa između dvije države koji su na niskim granama nakon što su Turci srušili ruski ratni zrakoplov na sirijsko-turskoj granici u studenome prošle godine, nakon čega je Moskva uvela sankcije Ankari – da bi stvarali neke “antizapadne“ saveze.
Dok je ukidanje ruskih sankcija Turskoj vjerojatno, gradnja je plinovoda Turski tok, koji bi spojio dvije države, neizvjesnija. Ruski ministar za energetiku Aleksandr Novak kazao je na margini sastanka Putin – Erdoğan u Sankt Peterburgu da bez europskih jamstava nema produžetka plinovoda do zemalja EU. Prvi dio plinovoda, onaj koji povezuje Rusiju i Tursku, mogao bi se završiti do polovice 2019. (ruski Gazprom i turske vlasti već pregovaraju o tome), ali ako EU ne bude htio kupovati taj plin, plinovod će završiti u Turskoj. Na EU leži odluka i o gradnji turskog plinovoda, kao što je bila odlučujuća i za sudbinu Južnog toka. Zašto su se Rusija i Turska dogovorile o plinovodu? Jednostavno zato što Turskoj treba ruski plin, a Rusiji treba neki plinovod kojim bi zaobišla Ukrajinu u izvozu plina u Europu. Rusko-ukrajinska kriza neće se, naime, tako brzo riješiti i još se ratuje i pogiba na istoku Ukrajine. U planu je gradnja i ruske nuklearne elektrane Akkuyu pokraj grada Büyükecelija na jugu Turske.
Dakle, jedini učinkovit rezultat sastanka Putina i Erdoğana postupno je ukidanje sankcija Turskoj i ponovno uspostavljanje robne razmjene koja bi, prema planovima, trebala 2023. dosegnuti 100 milijardi dolara. Ekonomski odnosi sada su na niskim granama, a Turska pati i na turističkom planu zbog unutarnjih političkih napetosti i tzv. državnog udara.
Ključni američki izbori
Sa sanktpeterburškog susreta s boljim je kartama, ipak, izašao Putin. Erdoğan mu je, praktički, priznao ključnu ulogu na Bliskom istoku. Ankara ne uživa velik ugled u Europi, a “posvadila“ se i s najvećim saveznikom i sponzorom – SAD-om. Erdoğan prstom upire u Amerikance, iako nisu organizirali pokušaj državnog udara u Turskoj, zato što ne žele izručiti imama Fethullaha Gülena, kojega turska vlast drži svojim ključnim neprijateljem. Turska se žali da je EU povlači za nos s njezinim zahtjevom za ulaskom u europsku obitelj. Ankara ucjenjuje Europu valom migranata, ali kako bi tu prijetnju puštanja izbjeglica iz Sirije i Iraka prema europskim zemljama mogla i ostvariti, treba steći saveznika u Moskvi. A da bi privoljela Rusiju na suradnju u borbi protiv terorista, tzv. ISIL-a, mora Putinu nešto prepustiti. Erdoğan spominje i moguću suradnju u tom paktu protiv terorizma i s Khameneijevim Iranom, ali je li moguć pakt sunita i šijita? Turci su suniti, a Iranci šijiti, a dva ključna muslimanska vjerska pravca svuda su u sukobu.
Kako će se, osim toga, riješiti napetosti između Armenije i Azerbajdžana zbog regije Gorski Karabah? Ta je regija u Azerbajdžanu, ali s pretežitim armenskim pučanstvom. Armenija je u najlošijim mogućim odnosima s Turskom, koja ne priznaje da je počinila genocid nad Armencima 1915. godine, a ima zaštitu Moskve. Azerbajdžan je i kulturološki vezan za Tursku (većina pučanstva turkijske je jezične skupine), a ima i potporu Ankare u sučeljavanju u vezi s regijom Gorski Karabah. I Putin i Erdoğan ne žele izazivati armensko-azerbajdžanski sukob, ali on traje i morat će se prije ili kasnije jasno svrstati.
No najvažnija točka rusko-turskih odnosa stanje je u Siriji. Vojne operacije u fazi su zastoja, a to ne ide naruku ni ruskoj ni turskoj strani. Moskva gotovo bezuvjetno podupire sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i u rat ulaže znatna sredstva, što neće moći još dugo. Ankara je na drugoj strani barikade i ima aspiracije proširenja svojih granica prema sirijskog pokrajini Alepu. No, takve se namjere svakim danom čine sve neizglednije. Putin podupire Assada u borbi za Alep, koji drže sirijski pobunjenici. Jedan od liječnika u Alepu, Hamza al Khatib, napisao je potresno pismo njemačkoj kancelarki Angeli Merkel (objavio ga je njemački list Bild) u kojem tvrdi da “ruski i sirijski ratni zrakoplovi, protivno svim međunarodnim konvencijama, bombardiraju bolnice. Prije dva tjedna pogodili su dječju bolnicu. Kisik koji je išao u inkubatore zaustavljen je i umrlo je četvero novorođenčadi. “Koliko ću još puta morati majkama kazati da su im umrla djeca“, napisao je.
Putin bi htio da Assad preuzme Alep i proglasi prekid vatre te pokrene pregovore u kojima bi se govorilo i o preinaki granica. Moskva želi kontrolu nad sirijskom sredozemnom obalom i tako ostvariti želju za pristupom toplim morima. Ankara bi pak najradije da nestanu Kurdi, koje pak podržava Washington. Ankara se gotovo predala ideji o stvaranju neovisnog Kurdistana, ali zato zauzvrat želi kontrolu nad sirijskim pokrajinama Latakijom, Idlibom i Alepom. Mogu li onda ruske i turske pretenzije na Bliskom istoku biti “usuglašene“?
Erdoğanova Turska udaljila se od SAD-a i NATO-a i svoju budućnost vidi unutar islamske politike i utjecaja. Ta islamska orijentacija zatvara vrata turskom ulasku u EU. No, za budućnost cijele regije i uloge NATO-a u njoj veliku ulogu imaju američki predsjednički izbori 8. studenoga. U slučaju pobjede republikanskog kandidata Donalda Trumpa neki će sredozemni projekti Atlantskog saveza vjerojatno biti ostavljeni po strani. Trump žili izolirati Ameriku i neće ulagati u vojne projekte. Izgubiti Ankaru kao saveznika, pa i tursku bazu Incirlik (tu ima i američkih nuklearnih raketa i otuda polijeću NATO-vi zrakoplovi prema Siriji), za Trumpa ne bi bio smak svijeta.
No, u slučaju pobjede demokratske kandidatkinje Hillary Clinton, NATO bi imao novi poticaj posebno u proturskoj funkciji. Clinton bi uvela još strože mjere protiv Rusije zbog Ukrajine, odnosno ruske aneksije Krima, te bi zagovarala promjenu vlasti u Bjelorusiji, a Ankaru bi privoljela na to nagovaranjem EU da učlani Tursku. Zbog toga je Putin htio prije američkih izbora dovesti Tursku na svoju stranu. Ali, sve je to na razini “što bi bilo, kad bi bilo“, a sastanak Putin – Erdoğan u Sankt Peterburgu nije dao baš mnogo odgovora.
O tome što se dogodilo u Sankt Peterburgu ovih je dana za vatikanski list Osservatore Romano govorio Andrea Plebani iz Instituta za vanjsku politiku. On smatra da to tursko-rusko približavanje neće donijeti nikakve promjene na ratnoj fronti. Možda bi se moglo nešto promijeniti nakon završetka bitke za Alep, ali je teško predvidjeti u kojem će smjeru ona krenuti. U sirijskom pitanju dvije su države na različitim stajalištima. Teško je vjerovati da će jedna ili druga strana odustati od dosadašnjeg držanja. Dakle, Rusi će podupirati Assada, a Turci njegove protivnike. No, u “igri“ sa sudbinom Sirije ne treba zaboraviti ni Iran, ni Saudijsku Arabiju, ni Katar, ni Emirate, a još manje Ameriku. Ni jedna strana nije spremna popustiti ni za centimetar, a sudbina Alepa važna je za sve.
Poučak sa sastanka G20
Sirijska kriza nije regionalna, već međunarodna. Svatko povlači potez misleći da zna tri poteza unaprijed, a onda na ploči nastaju novi rasporedi snaga. Erdoğan je pomaknuo Putina, ali ne po cijenu žrtvovanja saveza s NATO-om ili SAD-om. Zapravo potezi se povlače na više razina i na više stolova. Jedini izlaz bio bi razgovor između Assada i njegovih protivnika, ali takvi pregovori za sada nisu na horizontu. Jer, na kraju svih ratova zaraćene strane moraju sjesti za stol. Za sada takve šanse nema jer veliki igrači misle da još nisu povukli pravi potez.
Što se Putina i Erdoğana tiče, obojica provode istu unutrašnjopolitičku taktiku odstranjivanja oporbe. Žele demokraciju pretvoriti u plebiscitarni autoritarizam. Zapadna demokracija s nepovjerenjem gleda na obojicu, odnosno na način njihova razračunavanja s oporbenjacima. Nadalje, bez obzira na alarmantne agencijske najave o tursko-ruskom savezu protiv EU i SAD-a, europski uredi i američka administracija bili su oprezniji u ocjeni sastanka u Sankt Peterburgu. Jer, i Putin i Erdoğan mogu danas kazati nešto, a sutra opovrgnuti da su to kazali. Za vrijeme sastanka zemalja G20 17. studenoga 2015. Putin je optužio Erdoğana i državu Katar da financiraju ratnike tzv. ISIL-a. Sedam dana kasnije ruski ratni zrakoplov Sukhoi-24, na povratku iz misije u Siriji, ušao je u turski zračni prostor samo 20 sekundi, odnosno oko 17 km, i turski su ga zrakoplovi srušili. Rusija se osvetila uvođenjem ekonomskih sankcija i zaustavljanjem ruskih turista na putu prema Turskoj. Dva mjeseca kasnije, odnosno 27. siječnja 2016., Rusija najavljuje pomoć kurdskim milicijama koje Ankara smatra teroristima. Erdoğan kritizira zapadne zemlje da su 15. srpnja navijale za državni udar koji je unutar nekoliko sati propao. “Zapad je ostavio Turke same“, izjavio je 8. kolovoza, i dodao da je turski ministar bio na velikoj manifestaciji u Parizu poslije terorističkog napada na Charlie Hebdo, dakle uz Zapad. Erdoğan kaže da želi rješenje sirijske krize, ali pod uvjetom da Assad ode. Putin ne želi okrenuti leđa Assadu. Ako bi Alep pao u ruke režima u Damasku, onda bi to bio velik problem za Tursku, kazao je Erdoğan. Turska je već 53 godine pred vratima EU, a samo je Bruxelles odgovoran za odgađanje njezina ulaska, govori Erdoğan. Turska je pridruženi član EU od 1964. i ostaje na toj razini pa je istina kad Erdoğan kaže kako ni jedna država nije toliko čekala pred bruxelleskim vratima.
“Turski sultan” koristi “ruskog cara” i obrnuto, ali ni jedan ni drugi ne mogu bez Europe i SAD-a. Njihovo savezništvo nije protiv Europe i SAD-a, već zbog unutrašnjopolitičkih potreba. I jedan i drugi žele se u svojim zemljama prikazati kao ključni akteri na međunarodnoj šahovnici. No, zapadna zajednica im je, pak, izmakla ploču za igru time što je njihov sastanak u najzapadnijem ruskom gradu procijenila kao “pro“, a ne kao “kontra“ zapadnom savezu.