Prošlo je 18 godina otkako je u Hrvatskoj završio rat, dovoljno da se ta tema preseli u povijesne udžbenike, no nedovoljno da se generacije koje su izravno sudjelovale oslobode sjećanja na te dane. I dok ljudi ipak podvode račune o ratu, za državu Hrvatsku takvo što ne bi se moglo zaključiti. A država bi trebala znati koliko nas je stajao rat. Pokušavali su se sravniti računi, no niti danas još ne znamo cijenu rata. Dražen Rajković, bivši slobodni novinar, publicist, nakon što se bavio otkrivanjem lopovluka političkih elita u RH, kao magistarski rad na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, sačinio je istraživanje, pretočeno u knjigu pod nazivom “Cijena rata - Hrvatski model financiranja Domovinskog rata 1990. - 1995.” (Naklada Jesenski i Turk).
I sam kaže da je stao na polovici puta, podaci koje je sakupio negdje daju točne, a negdje grube procjene troškova rata u RH. – Smatrao sam da bi naša država trebala sačiniti “završni račun”, a motivirao sam se nakon što sam se uvjerio da je, primjerice Engleska, još u 17. stoljeću, nakon tzv. sedmogodišnjeg rata, do u peni podnijela izvještaj o utrošenom novcu za rat, kaže. U Hrvatskoj su mjerodavna ministarstva, financija i MORH radili ove analize i izviješća, uglavnom zbog potrebe RH, nakon podizanja tužbi protiv Srbije i Crne Gore pred međunarodnim sudom pravde u Haagu.
Pokazalo se da su ukupni izravni troškovi rata, a oni obuhvaćaju plaće vojnika, nabavku oružja i streljiva, troškove smještaja izbjeglica i prognanika, 10,5 milijardi njemačkih maraka (DEM). – Ovo je samo gruba procjena, no nije konačna brojka. Temelji se na izviješćima o državnom proračunu, no valja uzeti u obzir svjedočenja da nije sve bilo prikazano u državnim proračunima, te se procjenjuje da je utrošeno i trećinu više novca, kaže Rajković. Prema procjenama Stockholmskog instituta (SIPRI), koji ima pouzdane procjene o trgovini oružja, ovu kalkulaciju valja uvećati za još tri milijarde dolara. Sveukupno, Rajkovićeva procjena je da su izravni troškovi rata u RH iznosili oko – 18 milijardi tadašnjih maraka!
Autor knjige problematizira pitanje korupcije. Iz razgovora s osobama iz sustava MORH-a devedesetih (s Dušanom Virom primjerice), autor je došao do saznanja da je, od ove svote, otuđena moguće i trećina novca. Dakle, mišljenja je da je “zamračeno” oko šest milijardi DEM. – To jest vrlo gruba, ali ipak indikativna procjena, kaže. Tvrdi da je državna revizija (osnovana 1994.) odmah bila krenula i u MORH, no inspektori su se suočili i sa zabranom pristupa podacima iz “Personalne uprave”, što znači da nisu mogli doći do 70 posto podataka o naoružavanju i troškovima. Rajković tvrdi da ti podaci i danas nose oznaku državne tajne.
Troškovi naoružanja, streljiva i vojne opreme spadaju među najznačajnije izravne ratne troškove. Ministar Špegelj je, piše Rajković, već u rujnu 1990. organizirao početak naoružavanja Hrvatske. U Fondu narodne obrane i Fondu za skloništa zatekao je 250 milijuna dinara (oko 37 milijuna njemačkih maraka), pa je tim novcem u naredna tri mjeseca iz inozemstva, uglavnom iz Mađarske, nabavljeno 30 tisuća automatskih pušaka – kalašnjikova, i veća količina streljiva. Za oružje i streljivo tajno uvezeno iz Mađarske plaćeno je 11,5 milijuna maraka, ugovor o nabavi sklopio je tadašnji potpredsjednik Vlade Franjo Gregurić, a plaćanje je bezgotovinski obavilo Ministarstvo financija. No, ovdje Rajković iznosi prilično nepoznat podatak, da je Hrvatska iznijela rat uglavnom naoružanjem osvojenim na početku sukoba iz vojarni i skladišta JNA! – To je oružje činilo 90 posto rabljenoga tijekom rata, a izvana je nabavljano tek specijalizirano oružje koje nismo imali, tvrdi autor. Njegovi podaci kažu da je, od sredine listopada do kraja prosinca 1991. od JNA osvojeno – 170 do 200.000 komada suvremenog pješačkog oružja, 450 minobacača, 180 topova i haubica od 100 do 203 mm, 280 protutenkovskih raketnih sustava, 500 prenosivih, 380 protuzrakoplovnih “strijela 2M” projektila, 240 tenkova, 320 oklopnih transportera... Rajković navodi, a poziva se na zapise Martina Špegelja, da je predsjednik Tuđman početkom ožujka 1991. na sjednici Vrhovnog državnog vijeća donio odluku da će nabavu oružja preuzeti Hrvoje Šarinić, Gojko Šušak i potpredsjednik Vlade Franjo Gregurić. Ured predsjednika je u lipnju 1991. za nabavku oružja angažirao Ivana Čermaka i Vladimira Zagorca. Vijeće sigurnosti UN-a 24. rujna 1991. proglašava embargo na izvoz oružja u sve zemlje bivše SFRJ, no RH se snalazi. Imamo sreće u nesreći, jer “nakon pada Berlinskog zida i raspuštanja Varšavskog pakta, u istočnoeuropskim zemljama postojao je veliki višak naoružanja i streljiva sovjetskog porijekla, što je povećalo ponudu oružja i podrivalo učinkovitost embarga”, piše autor. Osim Željka Tomljenovića (MUP) i Ivana Čermaka (MORH), na prijelazu iz 1991. u 1992. službena ovlaštenja hrvatskih vlasti za uvoz oružja iz inozemstva imao je i Marin Tomulić, emigrant iz Francuske povezan s Josipom Manolićem. Većina oružja nabavljena je iz Istočne Njemačke, Rumunjske i Bugarske, piše Rajković. Dodaje da se već od 1992. devizna plaćanja sređuju putem Privedne banke. Oružje stiže iz svijeta, a u dodacima knjige nižu se tablice u kojima su zapisane isporuke s cijenom u US dolarima. Primjerice, 23. studenog 1993. stigla su četiri borbena helikoptera MI-24B, po pojedinačnoj cijeni od 1,8 milijuna dolara. Obuka tri pilota i pet inženjera stajala je oko 160.000 dolara. U prosincu iste godine stižu još tri helikoptera, no model “V”, a on nas je pojedinačno stajao 2,5 milijuna dolara.
MiG-ovi 21 Bis bili su jeftiniji – oko 700.000 dolara po komadu, a transportni helikopteri Mi-8 po 450.000 dolara. Prema ovim podacima, za naoružanje i vojnu opremu utrošeno je oko 1 milijardu i 130 milijuna DEM. Nešto manje nego što je potrošeno na izbjeglice i prognanike. Najviše je od ukupnih izravnih troškova rata utrošeno za plaće i naknade pripadnika OSRH, oko 3,3 milijarde DEM. Još su značajniji podaci o neizravnim štetama rata, a koji se temelje na procjeni državne komisije za štete. “Kako je neke troškove nemoguće izračunati, kao recimo štetu u životima i zdravlju ljudi, tu se onda izračunava izgubljeni radni vijek i zarada poginulog”, kaže autor. Slično je i s ratnim štetama na imovini, gospodarstvu. Uglavnom, ukupni neizravni troškovi rata RH od 1990. do 1999. procijenjeni su na 59,3 DEM. Više od trećine tog broja čini šteta u životima i zdravlju ljudi (22 mlrd. DEM), slijedi ratna šteta na dobrima (13 mlrd. DEM), dok je gospodarstvo oštećeno za 10-ak milijardi DEM. Autor pokazuje da je rat financiran i hiperinflacijom, koja je uništila plaće i mirovine stanovništva. A donosi i tablice iz kojih se vidi koliko se novca sliievalo od zamjene jugoslavenskog u hrvatske dinare. Prema autoru, ukupni ratni troškovi rata RH iznose između 70 do 80 milijardi DEM. Je li nas rat trebao toliko skupo stajati? Rajković smatra da nije. Da nije bilo prelijevanja novca u privatne ruke, troškovi rata bili bi za trećinu manji, smatra. Oni koji su prelijevali novac po njemu su namjerno produljavali rat, a dokaz tomu je činjenica da država nikad nije raspisala tzv. ratni zajam, nije izdala obveznice, stvorila tzv. ratni dug, što obično čine države u ratnom stanju. – To bi bilo suviše transparentno, kaže Rajković. Dodaje da prava dokumentacija o troškovima i nabavkama oružja postoji, smatra se da ju je “izuzeo” Vladimir Zagorec, kao što se otkrilo u transkriptima njegova razgovora sa Sašom Perkovićem, održanima u Beču, a prije izručenja Zagorca u RH. Dosad ta dokumentacija nije ugledala svjetlo dana jer bi se tako otkrio i ogromni krug onih koji su sudjelovali, a vjerojatno bi se saznalo kako su nastali brojni hrvatski tajkuni, završava pomalo jamesbondovski Dražen Rajković.