Strahovi od pristupanja EU uglavnom se temelje na strahu od konkurencije. Ako je dobra stvar da naši proizvođači dobivaju potpuno slobodan pristup tržištu EU, loša je stvar da proizvođači iz EU dobivaju potpuno slobodan pristup hrvatskom tržištu.
Što nam o tome govori iskustvo novih država članica, a što zdravi razum? Iskustva su, općenito, pozitivna. Sve su nove članice snažno povećale rast, izvoz i općenito životni standard ulaskom u Uniju. Ali sve je to bilo davne 2004. godine i svijet se promijenio od tada. Kišobran koji je pružao EU, u obliku boljeg kreditnog rejtinga koji je zemlja automatski dobivala samim pristupanjem EU, sada više nije izvjestan. Budući da ulazimo u EU u trenutku kada su i Hrvatska i EU u velikim problemima, razumljivo je da se ljudi boje. Zdrav razum logički percipira prije troškove nego koristi. U glavi nam žmirka crvena žaruljica – nezaposlenost je na razini od 13%, a ulaskom u EU na naše će tržište nahrupiti konkurencija iz bogate EU i jeftina radna snaga iz siromašnih članica poput Bugarske i Rumunjske. Koliko su ti strahovi opravdani?
Prva misao povezana s povećanjem konkurencije na domaćem tržištu gubitak je radnih mjesta zbog nekonkurentnih hrvatskih proizvođača koji će završiti u stečaju zbog toga što se neće moći nositi s većim ili boljim proizvođačima iz EU. Taj strah nije nimalo zanemariv, posebice u svjetlu općeg stupnja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.
Prema podacima Svjetske banke za 2011. godinu, po indikatoru lakoće poslovanja Hrvatska se nalazi na 79. mjestu i zaostaje za svim zemljama EU, osim Italije i Grčke. Posebno loše stojimo i po pitanju zaštite ulagača gdje smo na 131. mjestu, dok je iza nas samo Grčka, i po pitanju građevinskih dozvola gdje smo na 142. mjestu, dok je iza nas samo Poljska. Ipak, daleko smo najgori od svih članica EU po pitanju prekogranične trgovine, gdje držimo 99. mjesto. Prema većini indikatora, čak su i Bugarska i Rumunjska, koje često uspoređujemo s Hrvatskom i pitamo se kako su one ušle u EU prije nas, bolje od Hrvatske. U većini slučajeva, iza Hrvatske nalazi se samo Grčka.
Mnogi se također pitaju zašto se pridruživati EU kada u Europi postoje zemlje koje funkcioniraju samostalno, a usto su i bogate i razvijene. Zašto Hrvatska ne bi bila kao Švicarska ili Norveška? Potpuno legitimno pitanje, osim nekoliko sitnica. Kao prvo, Norveška ima naftu, a Švicarska je sigurna oaza za strani kapital. Kao drugo, i Švicarska i Norveška ekonomski su usko povezane s EU kroz bilateralne trgovinske ugovore (Švicarska), sudjelovanje u Europskom ekonomskom prostoru (Norveška) i Schengenu (obje zemlje). Znači, obje su zemlje i te kako izložene konkurenciji EU i igraju po pravilima EU, tj. poštuju oko 80-90% ekonomskih propisa EU, ali ne sudjeluju u odlučivanju. Pitate se kako im se to isplati? Obje zemlje imaju neke sektore (ribarstvo, bankarstvo) koje ne žele harmonizirati s EU, stoga ne ulaze u EU. Prihvaćanje standarda EU, s druge strane, dolazi im prirodno budući da su i same na tom nivou razvoja. Osim toga, kada bi se pridružile EU, obje zemlje bile bi neto uplatiteljice u proračun EU.
Ukratko, pristupanjem EU otvaraju se brojne nove mogućnosti, ali se isto tako nižu prijetnje našem ustaljenom načinu života. Hrvatsko gospodarstvo treba biti pripremljeno za sudjelovanje na zajedničkom tržištu, a kako sada stoje stvari, znamo da nismo baš najspremniji. Mnogi se pitaju kako se pripremiti za EU. Možda bi bolje pitanje bilo – zašto to već nije napravljeno? Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisali smo prije 10 godina, a pregovore s EU započeli smo prije više od 6 godina – nije baš da nas je ulazak u EU zaskočio preko noći. Na kraju, nije EU taj zbog kojeg se trebamo mijenjati. Kada ste zadnji put u trgovinama vidjeli oznaku "made in Croatia"?