Kad bi se Sunčev sustav moglo nadletjeti, promatrač bi iz svoje kabine gledao zapravo crn, prazan prostor i sićušnu zvjezdicu u središtu. Da bi prepoznao ostale, zacijelo bi trebao zatražiti pomoć. Pa ipak, čak je 17 tijela u Sunčevu sustavu promjera većeg od 1000 kilometara, među koje spadaju Sunce i devet planeta te sedam od oko 130 poznatih mjeseca, pratitelja koji kruže oko planeta. Eliptične staze po kojima planeti kruže oko Sunca uglavnom su sve u jednoj ravnini oko Sunčeva ekvatora, osim Plutonove, koja je nagnuta 17 stupnjeva. Po mnogočemu se čini da je taj mali svat bio svemirska lutalica pa se “upecao” u Sunčevo gravitacijsko polje kad je sustav već bio oblikovan.
Ako Sunčevu sustavu odredimo gdje je “gore” po Sunčevu sjevernom polu, svi planeti okreću se oko sebe u smjeru kazaljke na satu, osim Venere, koja se vrti suprotno. Kada bismo os vrtnje svakoga planeta zamislili kao pletaću iglu, osi samo tri planeta – Merkura, Venere i Jupitera – usporedne su sa Sunčevom. Zemlja, Mars, Saturn i Neptun imaju otprilike slične otklone, a dva čudaka – Uran i Pluton – vrte se kao da se valjaju!
Kada bismo napravili maketu Sunčeva sustava umanjenu milijardu puta, Zemlja bi bila promjera kao bobica grožđa 1,3 cm, a Mjesec promjera borovnice vrtio bi se 30 centimetara udaljen od nje. Sunce bi bilo promjera 1,5 metara na 150 metara od Zemlje, a najveći planet Jupiter bio bi veličine grejpfruta promjera 15 centimetara udaljen pet ulica od Sunca, a malo manji Saturn promjera naranče bio bi na 10 ulica od Sunca. Uran i Neptun, veličine limuna bili bi od Sunca daleko 20 i 30 ulica. U tom razmjeru čovjek bi bio veličine atoma, a ipak, zvijezda najbliža Suncu bila bi udaljena 40 tisuća kilometara!