Ivini i Renatini roditelji ujutro su poljubili svoje djevojčice, mahnuli im i ispratili ih na ekskurziju koju su danima nestrpljivo iščekivale. Tri sata kasnije, zanijemili su od tuge i očaja.
Nerazdvojne prijateljice zajedno su sjedile u klupi u svom sedmom razredu i zajedno izgubile život pod kotačima kamiona, ni krive ni dužne, dok su se na odmorištu u Novskoj vraćale iz toaleta u školski autobus. Ništa jezivije jedan roditelj ne može doživjeti. Bizarna, nevjerojatna nesreća ugasila je dva mlada života.
Malo im sada znače priče da su kamionu, možda, otkazale kočnice ili se zgalavio tempomat, kao ni tvrdnje da je za upravljačem vozila koje je sijalo smrt sjedio iskusan vozač. Oni su svoju djecu poslali na školsku ekskurziju, vjerujući kako su apsolutno sigurna, zaželjeli im sretan put i nikada ih više neće vidjeti. Kako je moguće da je kamion završio na odmorištu, prepunom automobila i pješaka, gazeći sve pred sobom, i pri čemu je pravo čudo da žrtava nije više?
Bez obzira na to što će utvrditi istraga, pokrenut će se ponovno, nesumnjivo, pitanje ispravnosti teretnih vozila, kao i stanja njihovih vozača, nerijetko preumornih, koji mogu, pokazalo se, biti opasnost na cesti – i za sebe i za druge. Bliži se turistička sezona koja će donijeti još veće gužve, i sasvim je legitimno, pogotovo dok nam titraju pred očima stravični prizori iz Novske, zapitati se koliko smo uopće sigurni na hrvatskim cestama?
Za dvjema stradalim učenicama iz Erduta svi imaju samo riječi hvale. Taj je kraj jučer zavijen u crno. I kao da to nije dovoljno, više od šest sati nakon nesreće, Ivini i Renatini roditelji nisu imali službenu potvrdu jesu li njihove djevojčice zauvijek otišle. “Pomozite mi, recite je li poginula”, vapila je Renatina majka pred novinarima, a Ivina je majka sama ranije krenula put Novske, kako bi što prije saznala istinu. Policajci su im zakucali na vrata tek oko 16 sati.
Koliko vi novinari krčmite biujedne klikove na tuđoj nesreći, to ne rade ni političari. Dno hranidbenog lanca