I to što je predsjednica kasnila govori nam o položaju sudstva u RH

Predsjednicu države Kolindu Grabar-Kitarović Ustav i zakoni ne obvezuju da prijedlog kandidata za predsjednika Vrhovnog suda podnese “na vrijeme”, niti je definirano kad bi to najkasnije trebala učiniti. Slobodoumni bi mogli zaključiti da stoga može i kasniti. Uostalom, to se dogodilo bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću 2005. godine.

Tada je Ivica Crnić odbio biti još jedan mandat na čelu Vrhovnog suda, a onda je sudac Vrhovnog suda Ranko Marijan, nedavno spominjan kao HNS-ov prijedlog za ministra pravosuđa, već kad su ga saborski Odbor za pravosuđe i Opća sjednica Vrhovnog suda jednoglasno podržali, 9. lipnja izvijestio Mesića da odustaje od kandidature.

Naime, inzistirao je na konsenzualnoj podršci parlamentarnih stranaka, ali HSP i IDS bili su protiv njegova izbora jer je ondašnjeg disidenta Dobroslava Paragu potkraj osamdesetih osudio za verbalni delikt. Tada je Vrhovni sud više od dva mjeseca bio bez predsjednika, a u novoj proceduri nije izabran Branko Hrvatin, i to jednoglasno, iako to nije bio njegov uvjet.

Od tada izbor šefa sudbene vlasti više ne pada najkasnije u svibnju, već u nezgodno vrijeme u srpnju kad zastupnici odlaze na ljetni odmor. I od tada predsjednici države osobito trebaju voditi računa kad će podnijeti prijedlog, u svakom slučaju bolje prije nego kasnije. Mesićev je prijedlog 2005. zaprimljen u Hrvatskom saboru 16. lipnja, a 2009. 22. svibnja, Josipovićev prijedlog 5. lipnja 2013., a prijedlog predsjednice Grabar-Kitarović zaprimljen je 10. srpnja.

Hrvatski sabor zasjeda do 15. srpnja, pa je stoga i HDZ-ovac Marko Šimić prekjučer na Odboru za pravosuđe, za rasprave o predsjedničinu kandidatu Đuri Sessi, rekao: “Nemamo puno vremena, bilo bi neodgovorno od nas zastupnika da na ljetnu stanku odemo bez čelnog čovjeka Vrhovnog suda”. Što je razlog da je predsjednica kasnila, možemo samo nagađati.

Opstrukcija demokracije

Ako je svrha podnošenja prijedloga pet do dvanaest bila da se maksimalno skrati vrijeme za javnu raspravu i izaziva situacija u kojoj je prihvaćanje prijedloga nešto što se “mora učiniti”, onda je riječ o opstrukciji demokratskih standarda i poigravanju s neovisnošću institucija.

Teško je povjerovati da odgovorni u Uredu predsjednice države zaduženi za pravosuđe i temeljna pitanja funkcioniranja državnog sustava nisu pretpostavili da je prilično rizično prijedlog kandidata za predsjednika Vrhovnog suda podnijeti četiri dana prije prestanka rada Hrvatskog sabora uoči ljetne stanke, dok istječe Hrvatinov mandat.

Upravo stoga smo u Večernjakovu Obzoru još lani 3. prosinca “paničarili” kako je vrijeme da predsjednica počne razmišljati i razgovarati s potencijalnim kandidatima upravo kako se ne bi dogodila situacija kakva nam se već dogodila i s izborom desetero ustavnih sudaca, kad nam je prijetila ustavna kriza i kad je vremenska stiska bila isprika HDZ-u i SDP-u za prihvaćanje kadrovskih rješenja koja navodno inače ni u bunilu ne bi prihvatili.

Znalo se kad Hrvatinu prestaje mandat, kao i da je stvar barem demokratske kulture i međusobnog poštovanja najviših državnih institucija da se Hrvatskom saboru, Vrhovnom sudu pa i javnosti ostavi dovoljno vremena za raspravu o predloženom kandidatu, koliko god on bio naizgled neupitan.

Europski je to standard i jezikom ustavnog i kaznenog prava može se reći da samo kontradiktoran postupak omogućuje javnosti da se upozna s kandidatom. U interesu je tog kandidata, Vrhovnog suda, pravosuđa i svih nas da se o njegovu liku i djelu svestrano i temeljito raspravi prije nego što Hrvatski sabor donese konačni sud o njemu. A ne da se tijekom četiri godine njegova mandata dovodi u pitanje njegov autoritet i autoritet sudstva općenito.

Stoga je i načelni stav bivšeg ministra pravosuđa Orsata Miljenića, da će iz principijelnih razloga biti suzdržan pri glasovanju, ogradivši se da to nema veze sa samim Đurom Sessom, kao zastupnički protest sasvim razumljiv. Premda zastupnici dosad baš i nisu pokazivali interes za raspravu o kandidatu za šefa Vrhovnog suda čak i kad bi im predsjednici ostavili dovoljno vremena da raspravljaju.

Uglavnom je izbor predsjednika Vrhovnog suda od 2005. bio manje-više rutinski. Moglo bi se reći da se, unatoč naizgled složenoj proceduri izbora šefa Vrhovnog suda, serioznije bira tajnica u nekim tvrtkama. Predsjednik Vrhovnog suda recimo, za razliku od svakog člana Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, ili uskočkog suca, ne prolazi sigurnosnu provjeru. Dosad nije postavljano pitanje obrazloženja predsjedničkog prijedloga, a evo kako je to izgledalo 2005. kod Mesića: “Gospodin Branko Hrvatin diplomirani je pravnik koji je obnašao dužnost suca Općinskog suda u Zagrebu, suca Županijskog suda u Zagrebu, a trenutačno je sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Građanskom odjelu.

Predlažem stoga...”. Dakle, takvo se obrazloženje može dati za svakog od još 37 sudaca Vrhovnog suda. Jedna jedina rečenica kojoj je priložen životopis. Naravno, ta je rečenica 2009. ažurirana, da bi Ivo Josipović svoj prijedlog Branka Hrvatina 2013. obrazložio koristeći funkciju “copy-paste”.

Niti je tko postavljao pitanje je li u redu da se Hrvatina bira treći put, niti je raspravljano o tomu što je radio u prethodnim mandatima. Stoga, ako su pravnici, i to Josipović kao jedan od vrsnih, tako obrazlagali svoje prijedloge, ne bi čudilo da je i predsjednica Grabar-Kitarović jednako postupila, što još ne znamo jer njezin cjelovit prijedlog zasad nije objavljen.

Ostavljen nikad kraći rok

Ipak, nužno je pitati, što da je provjera kandidature Đure Sesse iziskivala višednevni rad, ili da se zbog raspravnih i drugih obveza sudaca do petka nije mogla održati Opća sjednica Vrhovnog suda, ili da se uoči glasovanja pojavila neka sumnja, ili da je i Sessa odustao, i konačno, što da predsjedničin prijedlog nije potvrđen u Hrvatskom saboru, pa da je trebala predložiti novog kandidata?

Vrhovnom sudu nikad nije ostavljen tako kratak rok za sazivanje opće sjednice, koja je 2009. i 2013. sazvana 12 dana nakon što su zaprimili prijedlog predsjednika, a najkraće potrebno vrijeme bilo je 2005. kad su se nakon osam dana sastali radi odluke o Marijanu.

Da se sjednicu nije uspjelo sazvati do jučer, bili bismo bez predsjednika Vrhovnog suda, kao i 2005., što smo preživjeli bez nekih trauma. Nismo valjda takvi pehisti da bi nam se još jedni izvanredni izbori dogodili baš dok smo bez šefa DIP-a. Netko će reći sve su to “ki bi da bi” situacije, a ovaj je put sve dobro prošlo. Jest, ali s najviše instance još jednom je poslana poruka da sa sudbenom vlašću svatko može postupati kako želi.

Zastava, himna, grb, počasna garda, Hrvatska vojska, predsjednica države pa i njezine ovlasti..., sve su to simboli državnosti i odnosom prema njima iskazujemo svoje poštovanje prema državi u kojom živimo. I predsjednik Vrhovnog suda je simbol sudbene vlasti Republike Hrvatske i načinom na koji ga biramo pokazujemo koliko držimo do sudbene vlasti, kako 2005. tako i 2017. godine. Bez bitnih promjena.

I predsjednici Mesić i Josipović, premda pravnici, nisu bili obzirniji prema sudbenoj vlasti. Dok je naša predsjednica Đuru Sessu u ponedjeljak predložila kao kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, da bi Hrvatski sabor u petak o njemu glasovao, izbor jednog, devetog, suca Vrhovnog suda SAD-a bio je proces koji se, doduše stjecajem političkih okolnosti, razvukao na čak 14 mjeseci. Kao nikad u povijesti, jer su republikanci odbili razmatrati kandidata odlazećeg predsjednika Baracka Obame.

Ali, i Donald Trump je 31. siječnja predložio za vrhovnog suca Neila Gorsucha, da bi ga Senat potvrdio 7. travnja nakon što su republikanci aktivirali “nuklearnu opciju” koja im je omogućila da umjesto kvalificiranom većinom od 60 glasova u Senatu, gdje sjede 52 republikanca, Trumpov izbor potvrde zatreba li i običnom većinom (51 glas).

Gorsuch je, uz izostanak jednog republikanca, potvrđen s 54 glasa jer su mu glas dala i trojica demokrata. Taj jedan sudac bio je važan i jer je donio odlučujuću prevagu u korist konzervativaca naspram liberalne polovice suda. O tomu su pisani, i još će biti, brojni eseji i polemike jer je prekinuta tradicija koja je podrazumijevala širu podršku za izbor vrhovnog suca.

Kod nas je “tradicija” da je i predsjednika Vrhovnog suda moguće izabrati običnom većinom od 39 glasova zastupnika. Niti je naš Vrhovni sud po nadležnostima što i američki, a čak ni predsjednik VSRH, koji uostalom ne sudi kako bi mogao raditi na poslovima sudske uprave, nema značaj kakav ima samo jedan američki vrhovni sudac.

Premda je po položaju i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva, te stoga i najbolje plaćeni dužnosnik, s oko 28 tisuća kuna mjesečno, koliko je, prema imovinskoj kartici, primao Branko Hrvatin. Ipak, predsjednik Vrhovnog suda jedan je od petero najvažnijih u državnoj strukturi, uz predsjednike Hrvatskog sabora, države, Vlade i Ustavnog suda.

Treća, a ne jedna od tri vlasti

On predstavlja jedan od tri temelja državne vlasti, uz zakonodavnu i izvršnu. Te tri vlasti teoretski su ravnopravne te se, kako je to davno zamislio Montesquieu, međusobno nadziru i ograničavaju. Najbolji primjer toga upravo je način kako se bira predsjednika Vrhovnog suda, gdje obol daju sve tri vlasti. Odlučujuća je riječ parlamenta, ali je ograničena voljom predsjednice jer parlament može odlučivati samo o kandidatu kojeg mu predloži predsjednica, dok je uloga sudbene vlasti u izboru njihova šefa svedena na davanje mišljenja o kandidatu.

Dok Opća sjednica Vrhovnog suda ne da mišljenje o kandidatu, Hrvatski sabor o njemu ne može odlučivati, ali to mišljenje nije obvezujuće. Dakle, čak i da se Vrhovni sud protivi izboru predloženog kandidata, Hrvatski sabor ga može oktroirati Vrhovnom sudu. Uz to, Državno sudbeno vijeće, koje imenuje sve suce u državi, u izboru predsjednika VSRH nema nikakvu ulogu. Sve to govori da je sudbena vlast treća, a ne jedna od tri vlasti u državi.