Kolinda je bila pod nadzorom sanaderovaca iz 7. uprave

 Djelatnik 7. uprave Ministarstva vanjskih poslova postupio je prilično glupo ako je točno da je u slobodno vrijeme sam organizirao špijuniranje i snimanje videokamerom supruga naše veleposlanice u Washingtonu. Kažu da je bio bijesan jer od šefice, veleposlanice, nije dobio pozitivno mišljenje za produljenje boravka u glavnom gradu SAD-a. Pa se odlučio osvetiti i objaviti da je suprug veleposlanice privatizirao službeno vozilo veleposlanstva. Učinio je to glupavo. Istu je stvar, špijuniranje i snimanje, mogao obaviti sasvim legalno.

Samo je prije toga trebao sa svojim načelnikom u Zagrebu “otkucati” obitelj Kitarović i čekati da mu iz Zagreba nalože “inspekciju”. Rezultat bi bio isti, nemar u ambasadi bio bi razotkriven, a djelatnik bi, možda za svoj trud bio i nagrađen, a ne suspendiran. Ovako, zbog njegove trapavosti, sada je cijela 7. uprava pod reflektorima javnosti, a još gore, premijerke Kosor i novog predsjednika Josipovića. Upravi se stoga ne piše dobro.

 Isti virusi kao politika

 Taj je djelatnik počinio klasičnu pogrešku koja se događa onima koji si umisle da su James Bond. A takvih je, kažu znalci, u ovom odjelu popriličan broj. Služba, koja je izvorno zamišljena da se brine o sigurnosti unutar naših diplomatskih predstavništava, samog predstavništva, a njezini djelatnici bili bi vozači, ili klasični “sigurnjaci” koji otključavaju “crni telefon” kako bi veleposlanici sigurno telefonirali, s vremenom je zaražena istim virusom kao i hrvatska politika. Nakon 2000., u brojnim čistkama, kako obavještajne zajednice, tako i poluobavještajne 7. uprave, razrušene su stare vrijednosti, a nisu zamijenjene novim.

Sustav građen u Tuđmanovo doba, kada su u Upravu zapošljavani ljudi koji su se dokazali kao branitelji ili obavještajci, zamijenjen je, prvo pod koalicijskom vlašću, poslije i pod Sanaderovom, sustavom u kojem je najvažnije bilo da su to politički podobni “naši momci”. Pa je putem “baba i stričeva” zaposleno dosta “stričevića”. Često bez osnovnih stručnih znanja, poznavanja jezika ili osnova etike, morala i kulture.

Takav nepotizam stvorio je s vremenom brojne probleme, a kada je u RH uspostavljena kohabitacija i podjela vlasti u sektoru diplomacije između Sanadera i Mesića, u našim je veleposlanstvima i konzulatima postalo još napetije. U našim diplomatskim predstavništvima, ne svuda, ali na dosta mjesta, razvilo se nezdravo suparništvo. Osoblje se podijelilo s obzirom na “pošiljatelja” pa su, umjesto Hrvatskoj, račune polagali kao sanaderovci, ili mesićevci. Jedni su nadzirali i špijunirali druge. U osnovi, to se dogodilo i u Washingtonu.

 Veleposlanica Kitarović došla je u to veleposlanstvo kada ju je predsjednik Mesić zaštitio od progona ljutitog Sanadera i njegove tada moćne tajnice kabineta Biance Matković. Kako je ona, dakle mesićevka, čovjek koji ju je, po opisu radnog mjesta, sigurnosno nadzirao, djelatnik 7. uprave, morao je biti sanaderovac. I vjerojatno slao na Zrinjevac, u sjedište MVP-a, izvješća koja su o Kolindi željeli dobiti sanaderovci.

Ni veleposlanica nije bila bez moći pa je, recimo na Pantovčak ili u “Mesićev” dio diplomacije poslala izvješća o sanaderovcima u veleposlanstvu. Pa djelatniku 7. uprave nije produljen boravak, a zauzvrat se otkrilo da se suprug veleposlanice vozika službenim automobilom po Washingtonu. Inače, supruzi veleposlanika ili veleposlanica u dosta su nezgodnom položaju jer u pravilu ne bi smjeli obavljati nikakav službeni ili plaćeni posao pa imaju mnogo slobodnog vremena.

 Pokondireni “sigurnjak”

 Problem nastane kada se “sigurnjak” pokondiri, zamisli se Bondom i upusti se samostalno u ucjenjivanje. A sigurnjaci, sasvim sigurno, nisu Bondovi. Taj posao namijenjen je jednom drugom djelatniku u predstavništvima koji, u rangu diplomata, biva službeno prijavljen kao “časnik za vezu”.

 Njegov je posao suradnja naših i obavještajnih službi zemlje domaćina. Dakle, hrvatski špijuni legalni su, a šalje ih se iz obavještajne zajednice u našu diplomaciju. O njihovim se imenima također moraju dogovoriti premijer i predsjednik. Možemo samo zamisliti kakav su dogovor o njima postizali Sanader i Mesić. Vjerojatno kao na placu – u Washington tebi ide ambasador, ja postavljam obavještajca i sigurnjaka... a u New Yorku obratno, je l’ može? I tako već desetak godina.

 Krešimir Macan, vlasnik PR agencije, negdašnji djelatnik MVP-a, također govori kako su obavještajni poslovi “u standardu” za sva veleposlanstva i konzulate, kao i u drugim državama. Problemi nastaju kada se ne provedu profesionalne sigurnosne provjere osoblja. I Macan misli da bi taj dio osoblja trebao biti pod MVP-om, a ne pod isključivo obavještajnom zajednicom. Jasno mu je da treba uspostaviti sustav u kojemu diplomatsko osoblje neće “kopati jedno po drugima”. Misli da je za mnoge probleme krivo “loše kadroviranje”. Miro Međimorec svakako a je “ovlašten” za razgovor o 7. upravi.

 Nakon karijere redatelja i ratnika, sredinom devedesetih postaje prvi čovjek 7. uprave, pomoćnik u MVP-u, ali i u vrhu HIS-a (Hrvatska izvještajna agencija) koji je, dok ga nisu rasformirali 2000. bio tzv. Protuobavještajna služba. Kaže da je tada Tuđman podržao zapadnjački sustav te su obavještajna i protuobavještajna služba bile odvojene.

 Djelatnicima 7. uprave bilo je strogo zabranjeno “špijuniranje”, a za “tajnu diplomaciju” postojali su drugi djelatnici u predstavništvima. Problem čitavog sustava on vidi u činjenici da je obavještajna zajednica vraćena na “jugoslavenski” model. Prema kojem su obavještajna i protuobavještajna agencija “pod istim krovom”. To jednostavno nije zdrav model za demokratsko društvo i demokratsku kontrolu. Ovdje si je hrvatska politika bila upisala još jedan demokratski minus, koji će trebati ispraviti.

 – Ovo što se dogodilo u Washingtonu i ne iznenađuje, takve su se stvari događale, dečki su vrlo nezadovoljni kada moraju otići. Dobili su zgodan posao, doveli obitelj, djeca su krenula u školu, a onda dobivaju razmještaj. No tako je to u diplomatskim službama, u pravilu na jednom mjestu provedu do tri godine.

 Problem je nastao kada je, mimo pravila i nelegalno, uvedeno tzv. produživanje pa su neki ostajali i godinu-dvije, pa i dulje na istom mjestu – kaže Međimorec.

Tvrdi da ima slučajeva da i neki naši veleposlanci ostaju na istim mjestima i po šest-sedam pa i devet godina, što je potpuno nezakonito. Zbog svih izvansustavnih “iskakanja” naravno da se i među djelatnicima 7. uprave, ali i ostalim diplomatskim osobljem, s vremenom dogode neprofesionalna iskakanja i povrede pravila. U borbi da zadrže svoje pozicije, počnu ucjene, podmetanja i sukobi. Neki umisle da su James Bondi. Premijerka i predsjednik najbolji bi posao napravili kada bi svima u diplomaciji rekli da se od njih očekuje da rade za Hrvatsku, a ne da budu “Kosoričini” ili “Josipovićevi”.