Svi se sjećamo neočekivane pobjede Kolinde Grabar-Kitarović nad Ivom Josipovićem prije dvije godine. Ta pobjeda umnogome je nalikovala na nedavnu Trumpovu pobjedu.
Mediji joj nisu bili naklonjeni; ankete su pokazivale visoku prednost njezina protukandidata; analitičari gotovo da joj nisu davali nikakve šanse za pobjedu; više ju je nosio prosvjedni pokret nego stranka – no iznenađenje se ipak dogodilo.
Zanimljiva je bila i pozicija Ive Josipovića: cijelo vrijeme svog mandata imao je nerealno visok rejting u anketama; imao je svu medijsku pažnju na svojoj strani; osjećao se toliko jakim da je praktički nastupio kao kandidat jedne male, opskurne ljevičarske stranke, a ne svoje matične stranke; analitičari su mu prognozirali sigurnu pobjedu.
To se na kraju okrenulo protiv njega, kada je njegova minimalna prednost u prvom krugu, zbog visokih očekivanja, ispuhala balon entuzijazma i dovela do poraza u drugom krugu. Desni populizam je u Hrvatskoj tako doživio svoju plimu dvije godine prije Trumpove pobjede u Americi.
Samo se, zbog nepovoljnih okolnosti i unutarnjih slabosti desnice, nije uspio održati i plivati na tom valu, već je skrenuo u srednjostrujašenje i polovična rješenja, koja su na kraju dovela do neke vrste političkog samoporicanja desnice.
Danas još jedino Kolinda Grabar-Kitarović donekle predstavlja to vrijeme uspona desnice u Hrvatskoj i tek povremeno pokušava reartikulirati taj odbačeni i pomalo zaboravljeni programski postav. Njezina matična stranka otišla je skroz ulijevo, grabeći glasače u međuvremenu razbijene ljevice.
Upravo zbog te simboličke pozicije koju zauzima i dalje je u nemilosti većine medija koji koriste svaki povod da bi je žestoko napali. Nikako joj ne mogu oprostiti poraz koji im je priredila.
Ti napadi imaju čak jako sličnu retoriku onoj iz predsjedničke kampanje, tako da se može naslutiti i autorstvo. Čak su i izvođači tih napada nerijetko isti, a ponavljanje istih ključnih riječi svjedoči o indigo-novinarstvu i organiziranoj kampanji.
Ivo Josipović nikad nije prihvatio svoj poraz, kao ni velik dio njegovih sljedbenika koji i dalje imaju veliki utjecaj na formiranje javnog mnijenja u Hrvatskoj. Nastavio je utjecati na politički život zemlje, uglavnom se iscrpljujući u pokušajima osvete onima koji su ga politički nadigrali.
Tako je pokretao nekoliko inicijativa oko stvaranja alternativne stranke ljevice kako bi srušio Milanovića u pokušaju da politički opstane. Ti njegovi projekti uglavnom su bili jalovi, ali su bili jako uspješni u razbijanju i usitnjavanju lijeve političke scene.
Stvaranjem ad hoc političkih stranaka, koje bi dobile izuzetnu medijsku pozornost, doveo je SDP danas u situaciju da mu Živi zid i Nova ljevica otimaju glasove. Josipović se pokazao destruktivnijim za hrvatsku ljevicu nego što je to bio Ivo Sanader za desnicu. Pitanje je kako će se i hoće li se uopće ljevica ikad oporaviti od njegova političkog djelovanja.
Drugi žalac njegova osvetničkog političkog djelovanja usmjeren je, dakako, na predsjednicu Grabar-Kitarović. Teško je oteti se dojmu da i zadnji napad na predsjednicu ima miris njegove političke kuhinje. Uostalom, i sama predsjednica gotovo je otvoreno aludirala na to autorstvo u intervjuu koji je dala Tihomiru Dujmoviću na HRT-u 1.
Ako se prisjetimo da je lavina kritika krenula od nesuđenog savjetnika u Uredu bivšeg predsjednika Josipovića, koji često nastupa u ulozi njegova medijskog ovna, stvar postaje jasnija. Tu je i ponašanje hrvatskog veleposlanika u SAD-u, kojeg je Josipović postavio na to mjesto 2011. godine.
U svakom slučaju, ako predsjednica nekim svojim istupima i zasluži kritiku, medijska kampanja u povodu njezina puta u Ameriku svakako je nepristranog promatrača hrvatskih političkih zbivanja morala začuditi svojom žestinom i iracionalnošću, ali i dobrom orkestracijom.
Bivši predsjednik nikako ne može oprostiti uvredu koja mu je nanesena. Kako bilo, ova medijska kampanja, upravo zbog prekomjerne paljbe kojoj je izložena, pravi od nje žrtvu i može joj samo koristiti. Medijski alati od prije dvije godine nisu mijenjani i proizvode isti učinak.
Usporedbe predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović s Trumpom samo joj idu u prilog. Doduše, nisu uvijek iskorištene na pravi način.
Nepotrebna pravdanja, kao i žalbe na mobing, uvijek znače i priznanje krivnje. Malo trumpovskog stila u odnosu prema ljevičarskim medijima ovdje ne bi bilo naodmet. Izuzetna je to prilika da se pokaže da put u Ameriku nije bio bez ikakva učinka, kao i da pobjeda prije dvije godine nije bila slučajna.
Prva recenica zadnjeg pasusa bas ti ne stoji. Predsjednica je uspjesno uzvratila udarac ' ocvalom imperijalizmu'