Stotina tisuća duša u koloni sjećanja, a tiho je. Tek s prozora i balkona okolnih kuća dopire zvuk, to su domoljubne pjesme kojima Vukovarci bodre hodočasnike. Mašu, pozdravljaju stotinu tisuća ljudi koji su sa svih strana Hrvatske i svijeta došli pokloniti boljima od nas. Isto toliko i priča, ljudskih sudbina, piše magazin Oluja.
U koloni korača i Silvija Janić, udovica hrvatskog branitelja. Rođena Zagrepčanka u Vukovar se doselila iz ljubavi prema svom suprugu Vukovarcu Robertu Janiću. Tijekom rata čuvao je liniju prema Bogdanovcima, sve dok iz opkoljenog grada uoči pada nije izišao u konvoju ranjenika. Smrt ga je pronašla 2011. godine. – U samo mjesec i pol dana moj je suprug nestao. Izjeo ga je rak, kao i mnoge branitelje koji posljednjih godina odlaze – kaže Silvija Janić, koja je ostala sama s dvoje djece. Nakon smrti supruga i 12 zajedničkih godina u Vukovaru, vratila se kući u Zagreb. No, toga dana stigla je u kolonu sjećanja.
"Moj pokojni suprug koračao je u svakoj koloni"
– Moj pokojni suprug koračao je u svakoj koloni, a ja sam ostajala kod kuće s djecom. Sada umjesto njega koračam ja – govori Silvija dok joj se suze slijevaju niz lice. Nije smrt supruga jedina tragedija u ovoj obitelji: i svekar, Robertov otac Mihael, vukovarski je branitelj koji je nakon zarobljavanja odveden na Ovčaru i mučki ubijen. Sada njih dvije udovice, majka i snaha, koračaju za njih, skupa noseći svoju tugu.
U koloni je i majka poginulog branitelja Tonka Gilve Petrić. Njezinom Toniju bilo je tek 19 kad je u odori Tigrova poginuo na južnom bojištu, ali njegova majka osjećala je da joj je mjesto u koloni sjećanja.
– Vjerujem da je tako ispravno. Bila bih na današnji dan strašno tužna i izgubljena u Zagrebu da nisam ovdje s ovim ljudima, živim i poginulim junacima – priča Tonka. Potom se mislima vraća u rane devedesete kad je njezin sin, tada još srednjoškolac, iz udobnosti svog zagrebačkog doma odlučio poći braniti domovinu. Javio se na Sljeme, obukao odoru Tigrova i krenuo slijediti njihov ratni put. Za njim je pošao i Tonkin godinu dana mlađi sin Prosper, još malodoban. Nije ih mogla ni znala zaustaviti. Zaustavio ga je smrtonosni metak na čuki iznad Dubrovniku, kamo je majka često, godinama poslije, odlazila tražiti svoj mir, ali nije ga pronašla. – Dok koračam, razmišljam o sinu i pitam se što je mislio dok se penjao tom stijenom u zaleđu Dubrovnika, što je osjećao kad je odlazio i je li osjećao, je li boljelo... Razmišljam i o vremenima u kojima živimo, koje moj sin nije dočekao živ, o vremenima u kojima se ljudi i stvari mijenjaju, u kojima se zaboravlja na naše junake i obezvređuje sve ono što su ti mladi ljudi zaista s ljubavi stvarali – priča Tonka Gilve Petrić.
"Na vukovarskom groblju nemam obitelji, ali svi su oni naši"
Prema vukovarskom Memorijalnom groblju korača i veteran Tigrova koji se naglas počinje prisjećati svojih poginulih suboraca. – Na vukovarskom groblju nemam obitelji, ali svi su oni naši. Uostalom, tamo leže moji suborci iz Prve gardijske brigade, najmanje što sam mogao jest doći i pokloniti se njihovoj žrtvi koju su ugradili u našu slobodu – kaže Tihomir Mamić, branitelj iz Karlovca. Sa svojom brigadom prošao je sva hrvatska ratišta, od zapadne Slavonije do Dubrovnika, sve osim Vukovara, možda baš zato osjeća potrebu koračati u koloni sjećanja: ovo je njegova četvrta kolona. – Dolazit ću sve dok budem mogao hodati, doći ću i pokloniti se ovim hrabrim ljudima koji su poginuli za nas – kaže negdašnji Tigar.
Svi oni došli su se pokloniti sjenama znanih i neznanih branitelja Vukovara. Među njima je i Ante Vrbat, 25-godišnjak iz Slavonskog Broda, koji se na raspolaganje domovini stavio u Rakitju, pa s Tigrovima početkom kolovoza 1991. krenuo Vukovaru u pomoć. Samo mjesec dana kasnije smrt ga je pronašla na Banijskoj cesti, kada je sjeo za upravljač kombija s petoricom vojnika, iz Ličke prema Trpinjskoj cesti, u ispomoć Blaginim dečkima. Skupa s Antom poginuo je i Pejo Glavaševići. Vojnici pokraj kojih su prolazili mahali su im, a oni su, misleći da ih pozdravljaju, ne prepoznajući da ih upozoravaju, nastavili vožnju u smrt. Antino tijelo pronađeno je tek 2004. nakon ekshumacije na vukovarskom groblju, no Pejo, 29-godišnji Vukovaac, još nije pronašao svoj mir. I Pejo i Ante bili su očevi dvoje maloljetne djece...
I Petar Kačić, 44-godišnji Vukovarac, zapovjednik obrane Sajmišta, koji je stao na prvu liniju sve dok, nakon tri mjeseca ratnog pakla, nije izgubio život u srazu s neprijateljskim tenkom.”Tata, osvetit ću te”, kazao je nad očevim mrtvim tijelom njegov 16-godišnji sin Igor, ali svoj naum nikad nije ostvario. Mjesec dana kasnije, Veselin Šljivančanin rukom je pokazao na njega i izdvojio ga iz kolone, premda dijete. Igor Kačić najmlađa je žrtva Ovčare.
U aleji vukovarskih heroja počiva i Alfred Hill, mladi vukovarski pravnik koji je tog ljeta 1991. u Rijeci slušao Radio Vukovar, i riječi Siniše Glavaševića. Otišao je 2. rujna, tog jutra kada ga je supruga vidjela posljednji put. “Ako ne odem sada, nikad se neću moći vratiti u Vukovar” probio do Vukovara kroz kukuruzišta. Bio je 1. listopad kad je imenovan prvim zapovjednikom satnije Vojne policije Vukovar pri 204. brigadi. Poginuo je samo petnaest dana kasnije, braneći položaje na Sajmištu.
Majci je kazao da odlazi na sezonske radove u polje
A bio je travanj 1991. kad je iz obiteljskog doma u Velikoj Brusnici nedaleko od Bosanskog Broda Luka Andrijanić otišao u Vukovar. Majci je kazao da odlazi na sezonske radove u polje za zaradom, jer joj nije imao snage reći da odlazi braniti zemlju u kojoj nije rođen, ali koju je osjećao svojom. Već u lipnju 1991.pridružio se odvažnoj skupini branitelja Borova naselja. Školovan za protuavionca u JNA, Luka je srušio prva četiri aviona u Domovinskom ratu, MiG-ove i Galebove koji su tukli po Slavoniji, ali kobna za njega bila je – mina.
Ili, evo, Goran Heimburger Apaš. Ujutro je odlazio na posao, a uvečer se izvlačio na stražu, da majka Ljubica ne primijeti i preplaši se kada shvati da je i njezin jedinac krenuo u rat. Trajalo je to jedno vrijeme, no majku koja ga je strpljivo čekala u njihovu domu na Mitnici nije mogao samo tako zavarati. Imao je 23 godine kada je poginuo vozeći teško ranjenog suborca u bolnicu.
Pa i Blago Tica, junak s Trpinjske ceste, čiji je sin imao samo tri mjeseca kad je tata poginuo.
"Ne idi, tata, ne idi!"
I Vjekoslav Katić, 29-godišni vukovarskibranitelj koji je preživio masakr policajaca u Borovu Selu, ali ga je smrt sustigla u Commerceu, gdje je spašavao živote civila. Njegova je tada petogodišnja kći naslutila očevu smrt, pa je baš toga dana vikala i grlila tatu: “Ne idi, tata, ne idi!”
Mnogi u koloni sjećanja u mislima su sa sobom nosili uspomenu na Andriju Marića. “Daj da slikamo ovo, da ostane za povijest. Nitko nam neće vjerovati”, kazao je 1991. pa krenuo bilježiti to groblje tenkova s Trpinjske ceste. Poginuo je na Kupresu u travnju 1992., ali doista, tih nekoliko desetaka fotografija nastalih u vrtlogu bitke za Vukovar ostadoše za povijest. Niste sami, slava vam i hvala, izrekle su tisuće ljudi svojom tišinom u mimohodu tuge i ponosa.
Zapamtite ljudi, koliko god se danas ovo sve slavi, sve će vremenom polako ali sigurno nestajati. Ne daj Bože da se dogodi i neki veći politički prevrat, još brže će se zaboraviti. Slavilo se u Jugovini, slavi se sad u Hrvatskoj, daje se dužni pijetet žrtvama, ali vidjet ćete već kroz 20 - tak godina..... Mladi imaju svoje stavove i život, već sad je mnogima od njih ovo daleka prošlost. Povijest guta ljude i događaje, sve ono za što mislimo da je vječno, vrlo je kratkotrajno. Svejedno, slava i hvala poginulim herojima Vukovara.