Predsjednik države Zoran Milanović održao je opet na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme još jedan neuspjeli sat povijesti, politike i prava, ali i državničke nekulture, pri čemu mu je uspjelo još jednom sebe gurnuti u prvi plan, ispred države, zakona, građana i žrtava koje je komemorirao.
Njegovi su stavovi legitimni, naravno da ih ima pravo izreći, ali ne na Mirogoju u povodu obilježavanja Dana državnosti i ne dva dana nakon što je i kao vrhovni zapovjednik na Dan Hrvatske vojske održao govor od 17 sekundi u kojem je rekao: “Govorancija neće biti jer je izborno vrijeme pa se lako kaže kriva riječ”. Na Mirogoju je držao podulji govor s puno krivih riječi koje se i te kako mogu shvatiti kao političko svrstavanje, jer je vraćanje 25. lipnja sada SDP-ovo izborno obećanje.
Čak i kad ima razloga obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja nazvati “predizbornim skupom”, “obećanjem jedne političke garniture” i odlukom saborske “žeton-većine”, predsjednik države posljednji je koji to ima pravo reći, a osobito je neprimjereno da tako govori on, koji si je zabio autogol najavom da neće glasovati na izborima samo kako bi pokazao koliko drži do dojma o svojoj neovisnosti. S “žeton-većinom” aludirao je na to što je 30. svibnja lani izglasala aktualna većina sa 77 glasova “za”, 31 “protiv” i 1 “suzdržanim” pa je, relativizirajući tu odluku Hrvatskog sabora, nazvao “bojkotom zdravog razuma i većine u ovoj zemlji”. Iako je 25. lipnja, kojim je 2001. Račanova vlada zamijenila 30. svibnja, izglasan sa 63 glasa “za”, 32 “protiv” i 7 “suzdržanih”.
Predsjedniku je s jednako istančanim osjećajem za trenutak svesrdno pomogao HDZ-ov Vladimir Šeks, koji je zbog “bojkota” Dana državnosti predložio opoziv predsjednika jer “s prijezirom gleda na ustavni poredak RH”.
Samo nam još to fali iz Šeksove radionice! A što se tiče datuma, 30. svibnja, 25. lipnja, 5. kolovoza, 8. listopada, 22. prosinca ili 15. siječnja, ne zna se koji bi građanima bio najviše ili najmanje sporan, ali ono što se zna jest to da građani sada imaju daleko važnije prioritete, a osobito ih ne zanimaju ta nadrealna politička prepucavanja.
T.zv. predsjednik se bavi onim sto jedino zna, a to je moto "mi ili oni. Bavi se sijanjem mrznje i neterpeljivosti, bavi se stvaranjem podjela. Price o " predsjedniku svih gradjana" su bile, one su i ostati ce takodjer i u buducnosti price za malu djecu i prazna teorija ljevicara i Skorinih pristalica. Taj bahati i arogantni, ali i nekulturni t.zv. predsjednik sa defizitom kucnog odgoja je predsjednik ljevicara i nikog drugog. On nije Hrvat on je Yugoslaven.