Predstava koju je Sabor prošloga tjedna upriličio oko tobožnje revizije vatikanskih ugovora ničemu drugome nije trebala poslužiti nego pozicioniranju “desne” i “lijeve” političke oligarhije na hrvatskoj političkoj sceni tj. vraćanju odlutalih ovčica u njihove svjetonazorske torove, jer se mnogo toga u posljednje vrijeme prelilo s jedne na drugu stranu, osobito s desna na lijevu. Prije svega, reakcije na ovakvu inicijativu su predvidljive.
Prvo, ne postoji ozbiljna politička volja za izmjenu ugovora, jer bi to destabiliziralo odnose i sa Svetom Stolicom i s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj. Nijednoj političkoj stranci do toga nije stalo, jer bi se njezin rejting strmoglavio, osim u uskom krugu radikalnih ljevičarskih krugova, koji se mogu mjeriti u milipromilima, tj. čija je slika najbolje vidljiva na onim skupovima za ukidanje vatikanskih ugovora, na kojima se skupi stotinjak frustriranih prosvjednika, koji bi zacijelo organizirali prosvjede i protiv vremenske prognoze, ali se toga još nisu sjetili.
Ono što je najbitnije i što stoji u samim ugovorima je da će do njihove izmjene doći ako se znatno promjene prilike od njihova potpisivanja. A prilike se, budimo realni, doista nimalo nisu promijenile u ovih 20 godina otkako su potpisani. Ostaju, dakle, samo oni petparački argumenti tipa da zašto bi netko financirao Crkvu ako nije njezin član, koje zastupaju svi politički nepismeni koji misle da se državne financije funkcioniraju i da se proračun puni poput članarine u ribičkom klubu, pa na umjetnom jezeru smiju pecati samo oni koji su toga mjeseca dobili žig ribolovnog društva.
Odnosno, oni koji tvrde da Crkva dobiva iz proračuna milijardu kuna godišnje, jer su na računaljki kuglicama od 350 proračunskih kuna namijenjenih Crkvi dodali još i one s plaćama vjeroučitelja, koji nisu crkveni službenici, nego državni zaposlenici. Crkva im samo daje dekretom mandat da su kvalificirani predavati taj predmet, jer takav certifikat ne mogu dobiti ni na jednom drugom mjestu osim u Crkvi. Skroz logično. Znajući sve te postavke kreatori političkih gibanja s lakoćom otvaraju tu temu kao tobože ozbiljnu u Saboru, unaprijed znajući njezin ishod. Tj. da će biti izgovorena bujica neumjerenih i neargumentiranih riječi, često s podlogom nesnošljivosti te da će kroz svjetonazorsku svijest nacije povući jasna crta za osporavatelje ili spasitelje ugovora, odnosno u prenesenom značenju spasitelje katoličanstva i same Crkve te onoga dijela nacionalnog identiteta koji ona sa sobom nosi.
Kada se tome pribroji da su katolički mecene sa svojih budžeta obrisali (premda se objektivno radi o nevelikim iznosima, ali važna je odaslana poruka) katoličke aktiviste i udruge koje su zagovarale političke promjene i pružale otpor nametanju ideološkim okvirima kao što je bio slučaj s Istanbulskom konvencijom, sasvim je jasno da je običnom Hrvatu-katoliku zacrtan pravac kretanja tj. “leve iti ne”. A kam onda “desne”? Pa u toplo majčino demokršćansko krilo, zna se.
Intervju s Ankom Mrak-Taritaš: Vidjet ćemo može li se pokrenuti referendum o reviziji Vatikanskih ugovora
HDZ -u i njihovoj ekspozituri kako bi se predstavili kao zaštitnici kršćanskih vrijednosti s kojima i jedni i drugi imaju veze kao jA s velentinom terješkovom. ne može se demokršćanskom nazvati stranka čiju politiku vode škegro i šeksi i čiji su gotovo svi lokalni čelnici pijanci i perverznjaci. ne mogu se kršćanima nazvat svećenici perverznjaci(osobno ih znam 10,pišem biskupima oni ni ne odgovaraju-očito i sami znaju ali ne žele ih otpustiti jer bi oni onda progovorili o mutnim poslovima kojima se bave braća biskupa i drugih ,,normalnih svećenika) i muljaži u ekonomskim vijećima koja su u 99 % slučajeva popunjena članovima hdz-a(kao da nema katolika van hdz-a)