Ratni zapovjednik 4. gardijske brigade i zamjenik načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske general bojnik Damir Krstičević jedan je od simbola Domovinskog rata. Njegov ratni put počeo je u srpnju 1991., kada je kao 22-godišnjak nakon tek završene vojne akademije (JNA) stupio u Hrvatsku vojsku/ZNG. Sudjelovao je u brojnim vojnim akcijama i operacijama.
Vodio je 4. gardijsku brigadu u pobjedničkom pohodu na Knin. Završio je s odličnim uspjehom američku ratnu školu kopnene vojske, a onda je, zajedno s većinom ratnih zapovjednika, naprasno umirovljen odlukom tadašnjeg predsjednika Republike S. M. (podaci poznati široj javnosti), nakon čega je otišao u privatnu tvrtku gdje radi do danas.
>>Gotovina Krstičeviću poslao poruku: Živimo uspravno s vjerom u sutra!
Tijekom tog vremena, obnašajući spomenute funkcije, Krstičević je prošao na desetke sigurnosnih i drugih provjera i pokazalo se da je njegov životni i ratni put besprijekoran. A onda je ušao u politiku i svi su kriteriji pali u vodu. Najprije je potpredsjednik SDP-a i bivši ministar poduzetništva Gordan Maras problematizirao činjenicu da je Krstičević završio akademiju JNA, za razliku od drugog zapovjednika 4. gardijske brigade Ante Kotromanovića (također jednoga od simbola Domovinskog rata) koji je “učio od Gotovine”. Bio je to podmukao pokušaj stvaranja razdora među ratnim zapovjednicima i braniteljima, što je u najvećem dijelu javnosti, a posebno među braniteljima, naišlo na negodovanje i odbačeno je. Međutim, nedavno je uslijedio “atomski udar zdesna” u obliku bilješke koju je djelatnik V. M. iz Centra SIS-a Split načinio na osnovi informativnog razgovora s izvjesnim “M” (podaci poznati kreatorima kampanje protiv Damira Krstičevića) koji je služio JNA do 10. siječnja 1992. te je sudjelovao i u napadima na Vukovar.
Uglavnom, u prilično konfuznoj bilješci iz siječnja 1993. “M” se dohvatio i Damira Krstičevića problematizirajući njegova politička stajališta, a posebno ističući njegovu navodnu izjavu da “nikada neće napustiti JNA i vratiti se u Ploče, jer će ga ustaše ubiti”. Zanemarimo činjenicu da Krstičević nije iz Ploča nego iz Vrgorca i zadržimo se na tome da se on “usprkos ustašama” (koji u Pločama i Vrgorcu nikada nisu bili snaga od koje je trebalo strahovati) vratio u Hrvatsku i priključio Hrvatskoj vojsci, u kojoj se pokazao kao istinski heroj Domovinskog rata.
Kome ćemo vjerovati? Izvjesnom “M” i njegovim navodnim izjavama ili Damiru Krstičeviću, njegovu djelu i njegovim suborcima koji dobro znaju i nikada neće zaboraviti gdje su i s kim su bili svaki, baš svaki dan Domovinskog rata. Svi oni koji pročitaju ovaj tekst trebali bi razmisliti vrijedi li više dostojanstvo čovjeka, čast ratnog zapovjednika Hrvatske vojske, njegova ukupna karijera i njegov život ili “bilješka” i podmetanje onih koji nemaju ni časti ni dostojanstva. O odgovoru na to pitanje koje ćemo sami sebi postaviti ovisit će i to na koju ćemo se stranu svrstati. A ovdje se ne radi o odabiru političke ili ideološke opcije, ovdje biramo između časti i nečastivosti.
Damira Krstičevića upoznao sam prve godine Domovinskog rata i sretao sam ga na mnogim bojišnicama u različitim situacijama. Tijekom rata upoznao sam i mnoge druge zapovjednike i pripadnike 4. gardijske brigade (jedine koja je udarna – kako je to rekao ministar Šušak) i ponosim se tim poznanstvima i tim ljudima. Danas posebno generalom Damirom Krstičevićem kojeg pokušavaju oblatiti oni koji nisu dostojni biti s njim spomenuti u istoj rečenici. Oni govore sami o sebi, kao što su o sebi govorili i svi oni koji su svojedobno na sličan način pokušavali oblatiti predsjednika Tuđmana, ministra Šuška, generala Gotovinu i mnoge druge zapovjednike i pripadnike Hrvatske vojske i policije, kao i sve branitelje i sam Domovinski rat.
Grčić, Lalovac, Bauk ba jednoj strani Krstičević, Kujundžić na drugoj strani, HRVATI BIRAJTE!!!