Komentar: Što ćete učiniti zbog smrti maloga Luke?

Kako je moguće da nam se dogodi crni niz kao u proteklih desetak dana a da mediji ne propituju stručnjake, ministre, političare, premijerku, predsjednika države, da se ne traže ostavke...?! Proteklog petka crne kronike pisale su da je drogirani muškarac prijetio socijalnoj radnici, a drogirani Crikveničanin usmrtio pješakinju i pobjegao.

Kako nije uočen problem?

U četvrtak je drogirani vozač u Zagrebu izazvao sudar osam vozila, dan prije drogirani muškarac ubio je ženu u Gračacu, u ponedjeljak dvojica drogiranih vrijeđala su liječnike, sestre i policajce, dan prije kod Daruvara drogirani je 24-godišnjak izbo 17-godišnjaka, a 26-godišnjak iz Zdenčaca poginuo je kad je drogirani motociklist sletio i sam se teško ozlijedivši. Prije devet dana objavljeno je da je drogirani 59-godišnjak divljački premlatio suprugu te je ona operirana u Karlovcu, a djevojci u Slunju amputirana je noga zbog drogiranog policijskog vježbenika za volanom... Kako je moguće da nitko nije uočio problem? Jednostavno! Nije riječ o narkomanima i drogiranima, već su zapravo svi bili pijani (pa smo trebali pridodati i dvije tinejdžerice koje su se ubile u Varaždinu) ili su alkoholičari. Kao što je to bio i Đuro Đurić koji je zadavio 9-godišnjeg sina Luku. Eto, moguće je jer je riječ o alkoholu. Toleriramo ga u vožnji unatoč stotinama mrtvih, tisućama ozlijeđenih i milijunskoj šteti, čak ga promičemo u reklamama i u sportu, pa zašto ga ne bismo tolerirali kao generatora agresije na stadionima, nasilja u obitelji, seksualnih zločina, kavanskih krvoprolića ili ubojstava. Dok smo ovisnicima o drogama zatrpali zatvore, a pušače radi zdravlja nacije prognali s javnih mjesta u geta, problem ovisnika o alkoholu – njih oko 300.000 – ne treba dirati. Politika je na tomu štedjela i kad nije bilo recesije. Na alkoholu i država zarađuje, a za javnost i medije to je još uvijek manje društveni problem, a više obiteljski ili individualni. Čak ni smrt maloga Luke nije barem kratkotrajno nešto promijenila.

Okrivimo “monstruma”

Jer, politički je pragmatičnije i medijski atraktivnije problem svesti na “monstruma” Đuru Đurića te eventualno socijalnog radnika ili prekršajnog suca koji se jest ili nije njime adekvatno bavio. I tako za svaki pojedini slučaj. Kad netko pijan pregazi čovjeka, kriva nam je policija što ga nije uhitila čim je sjeo za volan iako je vlasnik kafića, vozačev prijatelj, član obitelji ili prijatelj nije upozorio na opasnost na cesti. Ili, kad netko pijan pretuče ženu ili dijete, čak i ako mislimo da to nije privatnost, opet nam je kriva policija što nasilnika nije danonoćno pratila ili što ga unatoč višestrukim intervencijama nisu preodgojili ili što sudac nasilnika nije osudio barem na doživotnu zatvorsku kaznu.

Obrušiti se na nasilnika

Je li bilo ikakve šanse da se kronični alkoholičar Đuro Đurić promijeni u ovakvom sustavu koji fragmentarno pristupa problemu? Naime, onoga trenutka kad je prvi put bio nasilan prema ženi te zaprijetio ubojstvom Luke, sve raspoložive snage trebale su se odmah obrušiti na njega jer policija ili sudac ne mogu zasebno puno postići bez istodobne psihosocijalne procjene i tretmana nasilnika. Imamo li ijednu ustanovu za multidisciplinarni pristup? Što se uopće čini na prevenciji? Dakako, to košta. Ali tko pita za cijenu kad je riječ o nevinu životu. Sada će se društvo svestrano baviti Đurom Đurićem, ali prekasno i uglavnom besmisleno. Samo ako se u svakom slučaju prijavljenog nasilja postupi uvijek kao da se ima posla s potencijalnim ubojicom u talačkoj situaciji, samo ako se svatko u svakom pojedinom slučaju upita što smo mogli, a nismo učinili, ima nade da se užasni crni niz zločina smanji. Zar će uistinu smrt dječaka Luke Đurića biti tako uzaludna? Zar će nam sjećanje na njega uistinu trajati eventualno onoliko koliko bude trajalo suđenje njegovu ocu?