Kao i obično, naš je Felix i u novogodišnjem dvobroju bio duhovit i lucidan. Njegovo šaljivo poigravanje 1914. i 2014. nije samo zgodan i simpatičan štos nego i poigravanje s vremenom i s njegovom ćudljivošću. Njegova usporedba današnje Europe s onom prve dekade prošloga stoljeća zasniva se na europskoj realnosti i njezinoj zbunjenosti. Europsko je vrijeme danas više regresivno nego demokratski progresivno.
S hrvatskim je vremenom sve još očitije. U Hrvatskoj je već dugo prisutno vraćanje u prošlost, pogotovo kada su posrijedi neki demokratski dosezi i prava. Neobvezno govoreći, Hrvatska bi morala ponovno provesti političke i socijalne revolucije koje su se u Europi, pa i u samoj Hrvatskoj već odavno dogodile! U Hrvatskoj se ponovno treba upinjati za neka temeljna prava koja su postojala, a u posljednje vrijeme zapravo nestala. Kako je krenulo, sudeći po prekovremenom radu nekih, apsurd bi mogao biti doveden do svoje krajnosti, pa bi se uskoro u Hrvatskoj moglo iznova početi politički boriti čak i za osmosatno radno vrijeme!
Otkako su na vlasti nominalni socijaldemokrati, zaposlenici imaju sve manje prava. Neki su ljudi sretni da uopće nešto rade. Ova je vlast, suprotno socijaldemokratskome u svome imenu, ukinula gotovo sva obilježja socijaldemokracije. Tzv. radnička prava manja su nego ikada. Sve se oporezuje, stalno se nameću novi nameti, od plaće uzima sve više. Očekivanja da će SDP-ova vlast štititi radna prava pokazala su se kao naivna.
Svi oni koji u Jugoslaviji nisu imali posla i zbog toga morali otići u bogate europske zemlje bili su sretni kada bi u tim državama na izborima pobijedili socijaldemokrati. Znali su da će takva vlast štititi radnička, socijalna i manjinska prava, da će se brinuti za njih. U Njemačkoj su naši gastarbajteri naručivali pivske runde kada bi na izborima pobijedili socijaldemokrati Willyja Brandta ili Helmuta Schmidta. Mnogi koji su nekoć slavili pobjedu SDP-a danas od toga valjda jedino imaju mamurluk. Sadašnji SDP i nema veze s pravom ljevicom. Kao da su nestale sve klasične socijaldemokatske tradicije.
>> Milanovićev SDP i njegovi ministri falsifikatori ljevice
Komunizam je politiku svodio na ideološke rituale. Sindikati su tada postojali kao demokratski ukras nedemokratske vlasti. Radništvo je i preko sindikata davalo potporu režimu. Sindikatima je to, uz nabavu svinjskih polovica, zapravo i bila jedina svrha postojanja. Pokojni profesor Josip Županov u to je vrijeme govorio da postoji nepisana koalicija između radništva i komunističke elite. Zaposlenici, odnosno kako im se tada tepalo „naša radnička klasa“, davali su politički legitimitet vlasti, a ona im je zauzvrat garantirala doživotni posao i redovitu plaću.
Kroz pola stoljeća komunističkoga kvazisindikalizma naravno da nije stvorena sindikalna tradicija. Nije bilo potrebe za interesnim radničkim povezivanjem niti za solidarnošću glede toga. Nepostojanje te tradicije i takvoga iskustva vidi se i danas. Usprkos mnoštvu sindikata, radnička prava nikada nisu bila manja. Nema, kao u EU, ni prave povezanosti sindikata niti današnje hrvatsko društvo poznaje “klasnu solidarnost“ i njezinu generacijsku varijantu. Društvo je atomizirano, raspršeno na nemoćne pojedince zabavljene preživljavanjem i samo svojom brigom. Kod nas se ne može ni slučajno dogoditi, kao primjerice u Francuskoj, zemlji zavidne demokratske tradicije, da studenti protestiraju zajedno sa zaposlenicima u povodu odluke vlasti da produlji potrebne godine života za odlazak u mirovinu. Mnoštvo naših ljudi doživljava to tek kao problem onoga koga se to izravno tiče.
Zbog nepostojana društvenoga suosjećanja sadašnja vlast i može s radničkim pravima raditi što hoće. Može bez posljedica za sebe ukidati naknade za prijevoz, regrese za godišnji, jubilarne nagrade, božićnice... Razvojno, demokratski i napose socijalno Hrvatska doživljava nazadovanje i regresiju. S nešto pretjerivanja, moglo bi se reći da u komunizmu nismo imali gotovo ništa od demokracije, a naposljetku su došli esdepeovci i socijaldemokraciju počeli pretvarati u ništa!
SDP odnosno njen prethodnik KPJ je u komunizmu držao kontrolu nad radničkom klasom tisućama smicalica kako socijalnih tako i organizacijskih, razlika između KPJ i SDP-a danas, je u tome, što SDP danas takva radnička klasa jednostavno - ne treba. Prvo, nikada niti su bili niti mogu biti ljevica jer baštine tradiciju komunističke elite i oligarhije čije je ljevičarstvo bila prijevara, drugo, u njihovoj logističkoj pozadini sjede sve odreda najvažniji gospodarsko-financijski tajkuni ovoga društva koji su manje više svu moć stekli koristeći pozicije i mreže naslijeđene iz komunističkoga razdoblja u uvjetima slobodnih izbora i novih modela ostvarivanja vlasti, treće, svjetonazorski SDP kao ni njihova gospodarsko-financijska pripadajuća elita, po definiciji mrze konkurenciju, tržište, kompetencije i stvaralački razvoj van partijske kontrole, pa upravo zbog toga ni ne mogu imati senzibilitet, osobno ni politički za pripadnike različitih struktura društva, pogotovo ako na te strukture više ne mogu primijeniti represivni aparat bez ograničenja. Zbog svega toga je bilo besmisleno očekivati od ovoga SDP-a, neku socijalnu senzibilnost. To je neprirodno.