Komunistički rječnik Miroslava Škore i lešinarski Bojana Glavaševića

Subota 14. studenoga

Nacionalni stadion u Poganoj Vlaki

Koliko je puta rečeno i koliko će puta biti rečeno kako se “napokon mora naći rješenje” i kako je “krajnje vrijeme da na ovu priču stavimo točku” i “da se svi zajedno dogovorimo”!!! Ovaj put govori to izvršni direktor Hrvatskog nogometnog saveza Marijan Kustić, a riječ je o gradnji nacionalnog nogometnog stadiona. Kad god reprezentacija igra u Maksimiru, piše se o zgražanju gostiju nad ruglom od stadiona na kojem igra svjetski doprvak. U Hrvatskoj ima vrlo žestokih optužbi upućenih Zagrebu zbog centralizacije i novca i odlučivanja (jednom je to davno učinio u Splitu, vjerovali ili ne, i sam Bandić pa sam napisao komentar s naslovom “Bandićizam”). Unatoč tome, siguran sam da u vlasti u posljednjih dvadeset godina nikad nije bilo želje da se u glavnom gradu sagradi stadion dostojan Hrvatske i našeg nogometa. Zašto? Jer u toj vlasti i nije bilo ljudi kojima je Zagreb u srcu, u njoj gotovo i nije bilo Zagrepčana ni na nacionalnoj ni na gradskoj razini (nijedan dosadašnji gradonačelnik nije bio Zagrepčanin!!!), i svijećom bi među vlastodršcima trebalo tražiti navijača Dinama. Priča poznata iz komunizma. Stoga, prije će se nacionalni stadion sagraditi u Poganoj Vlaki nego u Zagrebu.

Nedjelja 15. studenoga

Ne trebaju nam utjehe vlasti

Predstavnici Vlade i Stožera održali su konferenciju o koronavirusu i kažu: “Brojevi nam više ne rastu”. Jako utješno! Govore nam to kad su brojevi već senzacionalni i tragični! Zamislite da grobar kaže – posljednjih tjedana broj pokopa se jako povećao ali, na sreću, posljednjih dana ostaje isti. Što će nama takve utjehe, to prije što ih Stožer i Vlada objavljuju kao svoje zasluge. I nije li nedostatak poštovanja prema oboljelima i umrlima kad se njihova brojnost ističe kao dobitak? Zadatak je i vlasti i Stožera da čine sve što je moguće i sve što najbolje znaju kako bi ublažili posljedice epidemije, a ne da čekaju i traže optimistične brojke kako ne bi bili krivci za stanje ili da sebi pripisuju jenjavanje virusa. Korona je ćudljiva i tko zna neće li broj zaraženih i umrlih doseći nove rekorde. Stoga bi i Stožeru i vlasti bilo mnogo bolje da se zadrže na onom što dobro rade, na izbjegavanju kućnog zatvora i policijskog sata, te iz inozemstva djelotvorne mjere prihvaćaju, a nekorisne odbacuju. I, naravno, da stvaraju uvjete kako bi se bolnice što više osposobile, a ne da optužuju bolnička vodstva, liječnike i medicinske sestre koji se iscrpljuju, a nemaju za to nikakva novčanog poticaja.

Ponedjeljak 16. studenoga

Već pokopani Bandić uskrsava

Sve češće mediji objavljuju kako već pokopani Bandić uskrsava. Posljednjih dana prvo smo čitali tekst pod naslovom – “Nakon potresa malo je tko Milanu Bandiću davao šanse. Danas stvari stoje malo drugačije...”, s podnaslovom – “I dok njegovi politički protivnici još traže kandidate koje će mu poslati u ring, Bandić je već naveliko u kampanji”. Koji dan poslije vijest o “prvoj pobuni u SDP-u” koju je izveo donedavni predsjednik raspuštene organizacije SDP-a na zagrebačkom Črnomercu – on ne želi odstupiti te napada Gordana Marasa, a planira rušiti Peđu Grbina poslije lokalnih izbora.

Tvrdi kako su “predsjednici svih organizacija u Zagrebu i ljudi koji će vjerojatno biti na listi izravno ili neizravno vezani na Davora Bernardića ili na Milana Bandića”, a sutra bi “pretrčali Bandiću”. Plenković kaže da HDZ ima puno kandidata za čelnika Zagreba, ali imena još nema na vidiku. Pitanje je koliko šansi ima kandidat stranke Možemo! Tomislav Tomašević iza kojega stoje ultraljevičari koji su znali šokirati izjavama protiv domoljuba kojima “seru na njihov Bleiburg”. Sve te činjenice voda su na mlin dugo otpisivanog Bandića koji u usporedbi s tom oporbenom pustoši izgleda sve uvjerljivije.

Utorak 17. studenoga

Argumenti za ćirilicu u Vukovaru

Knjigu Ani Vuković “Mama, ne vidim nebo” o stradavanju najmlađih u Vukovaru dopunjava i izložba fotografija i ilustracija koje se bave sudbinama 34 ubijene djece. Autorica kaže: “Ilustracije koje prate njihove tragične sudbine pokušat će vam ispričati i one trenutke koje riječi ne mogu. Upoznat ćete djecu koja su poginula od eksplozivnih naprava, granata i gubila živote od posljedica teškog ranjavanja, ona su ubijana egzekucijama u obiteljskim domovima, u dvorištu logora, na masovnim stratištima, u pokušaju proboja, oteta i odvedena te streljana u šumarcima”.

Kad čitate tu stravu sjetite se kako su kojekakvi Tomići, Pavičići, Borisi Pavelići i ostali ultraljevičari, koji u svom domomrzju više vole najogavnije srpsko nego najbolje hrvatsko, godinama razglašavali hrvatsku bešćutnost primjerom ubojstva jednog srpskog djeteta dok su Srbi na najpodmukliji način ubijali i mučili stotine hrvatske djece u Vukovaru, Slavonskom Brodu i drugdje. Ani Vuković kaže da je žalosti “što su za samo dva zabilježena slučaja ubojstva donesene presude”. Nema boljeg argumenta Vladimiru Šeksu, Miroslavu Šeparoviću i Ustavnom sudu da i dalje zahtijevaju ćirilicu u Vukovaru.

Srijeda 18. studenoga

Svjetionik Iz tame nestvarnih ambicija

Lider Domovinskog pokreta Miroslav Škoro, kako je pisao Jutarnji list, bio je 1984. ili 1985. predsjednik Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Osijeka. Nekima je to bio argument za opovrgnuće njegove tvrdnje da je bio otišao iz Jugoslavije zbog neslaganja s njezinim političkim sustavom, ali mislim da je važnije nešto drugo.

Kao omladinski dužnosnik Škoro je naslijedio komunistički rječnik: upravo je nekoliko puta ponovio kako je njegov demokratski pokret svjetionik u Hrvatskoj, što bi bilo jako neobično i za samohvale lijevih i najljevijih stranaka. Jer, riječ “svjetionik” pripada komunističkoj frazeologiji, a njome su se slavile veličine poput Tita i Lenjina te su označavale njihove povijesne uloge, neupitnost i nedodirljivost te kult i svetost. Kao što znamo, Škoro je prvo htio biti svjetionik s Pantovčaka, pa se ugasio, zatim je htio biti svjetionik iz Banskih dvora, pa se opet ugasio, ali se u tom malom političaru nikad nije ugasilo veliko samoljublje koje je stasavalo, čvrsnulo i pretvorilo se s vremenom u kamen tvrdac o koji se nekad popularni pjevač stalno spotiče. Zaključno rečeno – njegov svjetionik zasjao je iz tame nestvarnih ambicija.

Četvrtak 19. studenoga

Dok je dr. Franjo Tuđman sve neupitniji...

Kako vrijeme prolazi, uloga je dr. Franje Tuđmana u stvaranju i obrani samostalne hrvatske države sve blistavija. Jedva i među ljevičarima ima nekoga tko će ga osporavati, postao je neupitna nacionalna ikona. I što god se dublje njegovo djelo i ime korijene u nacionalnoj memoriji, iz te memorije sve više nestaju optužbe koje su ga ustrajno pratile dok je bio na čelu Hrvatske.

No jedna ga osoba već više od četvrt stoljeća ne može smisliti. I što je najkomičnije, i danas ga, kad u hrvatskoj politici i društvu više ništa ne znači, smatra povijesnim takmacem u usporedbi s kojim sebi daje prednost. Riječ je o Stjepanu Mesiću koji, mora se priznati, zna izabrati trenutak kad će Tuđmana ocrniti. Tako sad, u vrijeme u kojem je tako reći cijela Hrvatska u vukovarskoj Koloni sjećanja, izjavljuje kako je general Tus imao plan za obranu Vukovara koji je Tuđman odbio, a “Tus je podnio ostavku na mjesto načelnika Glavnog stožera”. Koliko je Mesić vjerodostojan, pokazuje Tusova izjava koju je objavio Večernji list: “Nismo imali snage za obranu Vukovara” te činjenica da je Tus bio načelnik Glavnog stožera sve do 20. studenoga 1992. te poslije godinama glavni Tuđmanov vojni savjetnik.

Petak 20. studenoga

Je li s Glavaševićem svijet bolje mjesto?

Kad umre čovjek, kakav god je u životu bio, kršćanska je dužnost moliti se Bogu za njegovu dušu. Kad se kadšto održavaju mise za ljude kojima se pripisuju teški zločini, čuju se prosvjedi, ali ako su bili zločinci, misa je potrebna baš za njihovu dušu. Umro je Tomislav Merčep, osuđen za teške ratne zločine, što se u vijestima o smrti osobito naglašavalo, no bilo je i iživljavanja koje nitko ne zaslužuje. Na Facebooku se na njegovu smrt osvrnuo Bojan Glavašević, saborski zastupnik, jezikoslovac i sociolog, sin slavnog Siniše Glavaševića: “Umro je osuđeni ratni zločinac Tomislav Merčep, smrću neusporedivo milosrdnijom od one koju je namijenio nedužnim civilima za čije mučenje i ubojstva je osuđen. Njegovim odlaskom svijet je postao malo bolje mjesto. Za neke je zlotvore i pakao preblaga kazna”.

Je li Merčepu “i pakao preblaga kazna” i je li mu ga Bog uopće namijenio nije na nama da sudimo, a pogotovo je neljudski ovaj svijet proglasiti “malo boljim mjestom” zbog nečije smrti. Lešinarski je život onome komu ga mrtvac čini ljepšim. I boji li se Bojan Glavašević da bi tko mogao reći kako ovaj svijet ima manje smisla i manje razloga da se ne umire kad na njemu živi – Bojan Glavašević.