Poništenje presude Alojziju Stepincu još je jednom iznjedrilo na površinu činjenicu kako komunizam u Hrvatskoj duboko živi, kako je pustio gadno duboke korijenje, i da je Hrvatska doista u njegovim raljama.
Nije nama nikakav problem što komentiraju o Stepincu i uopće o nama oni s druge strane, u Beogradu. Šokantna je činjenica da još ni danas, nakon svih mogućih iznesenih povijesnih činjenica, komunistička oligarhija, preživjela nakon pada komunizma, ne želi priznati poraz.
Ne samo to nego ima svoju mladež koja besprizorno reciklira komunističke ideje pod plaštem znanosti, i tako dalje samo truje društvo. Takvoj komunističkoj žgadiji ništa ne znače činjenice, nikakvi dokazi, baš ništa! Oni jedino pod svaku cijenu sve što je desnije od njih žele poistovjetiti s totalitarizmom, koji je za osudu kao što je bio ustaški. Ali su zato spremni i željni i gladni totalitarizma svoje vrste koji bi rado uveli. Zato im smeta Stepinac, zato im smetaju svi koji su antitotalitaristi u punom opsegu, protiv svih totalitarističkih ideja i režima. Takvi su im najopasniji, i zato ih treba sotonizirati!
Živa je istina da je komunistička oligarhija učinila sve kako bi svoje pozicije osigurala nakon pada komunizma. Živa je istina da je ta oligarhija nakon Drugog svjetskog rata zauzela sve moguće pozicije, uselila se u najbolje stanove i kuće, otela drugima imovinu, protjerala mnoge preživjele Židove, sve koji su im smetali, ali im nisu smetali napušteni i oteti židovski stanovi. Nije li u tome danas jedan od razloga zašto ni nakon 25 godina Hrvatska nije riješila pitanje povratka židovske imovine? Kamo će se iseliti komunjare koji su zasjeli u te stanove?
Nije li slučaj s Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustačem, i famozni “Lex Perković“, bio dovoljan znak koliko je komunistička žgadija zauzela institucije i državu privatizirala, zloupotrijebila, u zaštitu svojih interesa? Ali i Perković i Mustač zapravo su periferni igrači, nisu oni problem broj jedan, niti su oni jedini oličenje tog komunističkog nasljeđa. Problem je najveći ondje gdje je jezgra tog komunističkog miljea koji je 2016. godine sve glasniji i agresivniji, što u normalnom čovjeku izaziva jezu. To su državne institucije, stranke, nevladine udruge, mediji, znanstvene institucije... Ne, ovo nije poziv na njihov pogrom. Jer u demokraciji svatko ima pravo reći što hoće, raditi što želi, dok je sve po zakonu, organizirati se, udruživati...
Ali samo stvari i pojave treba nazvati pravim imenom. Zašto bi nas pojedini znanstvenici varali i manipulirali nama, kad se predstavljaju kao stručnjaci, a zapravo su anarholjevičarski i jugonacionalistički aktivisti? Zašto onda ne osnuju novi KP, zašto javno ne nastupaju kao takvi, zašto se javno ne odrede tko su i što su i kakve ideje propagiraju i što nude na političkom tržištu, pa da to tržište odabere što želi? Ili se boje razotkrivanja, pa radije rovare, podmeću i manipuliraju?
Ali nije samo to. Sindrom tog komunjarskog mentaliteta, gdje je nama sve dopušteno, a drugi moraju biti kuš, jest i dugogodišnja krađa svega što ima veze s državom. Organizirana i zakonski utemeljena krađa državne imovine. Puno puta sam već naglašavao kako samo treba otići u arhive starih novina i vidjeti što se događalo osamdesetih za komunizma, u nekima toliko omiljenoj Jugoslaviji, koliko lopovluka, krađa, gospodarskog kriminala...
No koliko je toga bilo, a da nikad nije bilo ni u tadašnjim medijima niti je ikad procesuirano? Pa zašto, primjerice, još i danas elite vode bitku za Inu? Zar nije simptomatično da se danas vode rovovske političke bitke za nju, a da se u Njemačkoj vodi sudski proces koji je izravno vezan za istu firmu i događaje otprije tridesetak godina? I mislite da tu nema nikakve veze? Jako se varate ako tako mislite.
Mislite li da je čudno što je ministar omogućio bajoslovne bonuse šefovima javne firme? Taman posla, jer je to način djelovanja, razmišljanja, kakav se prelio iz komunizma, ostao je isti. Jer mi smo vlast, mi smo ti koji odlučujemo, mi ćemo dati kome želimo, i nećemo dopustiti pristup nikome tko nije naš.
Nema to veze sa strankama, s političkim opcijama, jer je taj način postupanja preliven na sve stranke, na sva područja. Padom komunizma dogodio se tsunami, pale su barijere, i komunistička se oligarhija razmjestila na sve moguće ulovljene pozicije. Novo je vrijeme zatražilo samo novu prilagodbu za opstanak. I opstaju već 25 godina! Strašno!