Kada bi Ina bila tek obična kompanija, sve ono što se trenutačno oko nje zbiva bilo bi jednostavno. Jer kompanije se rađaju i umiru, dižu se i padaju, mijenjaju vlasnike, djelatnosti, imena i čelnike. No od dana kad je osnovana, Ina je uvijek bila više od kompanije. Sljedeće godine proslavit će 50. obljetnicu postojanja, a u tom razdoblju iz socijalističkog radnog kombinata izrasla je u međunarodnu korporaciju i neformalno ministarstvo ugljikovodika, a potom opet bila smanjena na mjeru podružnice druge, strane kompanije. Mijenjali su se sistemi, države, političke elite i geopolitički odnosi, no sve to, uključujući i Domovinski rat, Ina je preživjela ponajviše zahvaljujući svom najvećem resursu – ljudima. Utoliko, priča o prvih pola stoljeća hrvatske nacionalne naftne kompanije priča je o tim ljudima, tisućama znanih i neznanih junaka na čijem je znanju i radu izgrađena najveća tvrtka koju je Hrvatska ikad imala.
U kontekstu događaja iz 2009. i predaje operativne kontrole nad Inom MOL-u, za što je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader nepravomoćno osuđen na deset godina zatvora, transakcija iz 2003. općenito se u domaćoj javnosti smatra transparentnom. No i uz taj natječaj, kad je MOL za 505 milijuna dolara preuzeo 25% kompanije, ali i znatno veći utjecaj na poslovanje nego što bi temeljem tog udjela proizlazio. Inače, Vladin udjel od 25 posto + 1 dionicu Ine prodan je na javnom natječaju. U drugi krug, osim MOL-a, ušli su i austrijski OMV i ruski Rosnjeft. Nakon što su Rusi odbili poslati službenu ponudu, utrka je spala na Mađare i Austrijance, a kad su ponude otvorene, veća ponuda bila je ona mađarske kompanije – 505 milijuna dolara. Austrijanci su bili u šoku. Navodno su raspolagali informacijom da će MOL ponuditi 450 milijuna dolara, no važnije od toga, nisu znali da će upravljačka prava novog strateškog partnera u Ini biti veća nego što proizlaze iz vlasništva nad četvrtinom kompanije.
Kostrenčićev prijedlog
Nakon nemirno prospavane noći, dan nakon otvaranja ponuda u 7.15 ujutro tadašnji zastupnik OMV-a u Hrvatskoj Marijan Kostrenčić nazvao je snenog predsjednika uprave OMV-a Wolfganga Ruttensdorfera i predložio mu da do 11 sati prije podne, za kada je u Zagrebu bila sazvana sjednica Vladina Savjeta za privatizaciju Ine, pošalje dopis da je i OMV spreman platiti 505 milijuna dolara. Ruttensdorfer je najprije odbacio Kostrenčićev prijedlog opravdavajući se da zbog Ine ne može upropastiti svoju menadžersku karijeru. Na kraju je ipak pristao sazvati hitnu sjednicu uprave na kojoj je dogovoreno da se u Zagreb pošalje novu ponudu.
Žurno je sastavljen dopis i nešto prije 10 sati upućen je na adresu ministra gospodarstva Ljube Jurčića. Jurčić je smjesta nazvao premijera Račana i obavijestio ga o spektakularnom preokretu. Na Račanovo pitanje što učiniti, kako je svojedobno izvijestio tjednik Nacional, Jurčić je lakonski odgovorio: “Pravimo se da tu poruku nismo dobili.” Premijer je prihvatio takav stav pa na sjednici Savjeta za privatizaciju Ine nije ni spomenuta nova ponuda OMV-a: Vladi je predloženo da prihvati ponudu MOL-a. Ljudi koji su sudjelovali u pripremi OMV-ove ponude i danas tvrde kako nisu znali da će strateški partner imati pravo veta na određene poslovne odluke, kao ni da će pod kontrolu dobiti financije. No vrlo brzo otkrit će se da je novi strateški partner dobio i udjel u najvrednijim nalazištima. Hrvatska naftna kompanija još je krajem 90-ih godina potpisala koncesijski ugovor za istraživanje nafte i plina u Siriji. U to vrijeme bio je jedan od rijetkih inozemnih poslova koje si je kompanija tada mogla priuštiti, ponajviše zato što se taj dio Sirije smatrao neperspektivnim. Unatoč takvim lošim prognozama i nedostatku sredstava, Naftaplinovi stručnjaci ambiciozno su krenuli u projekt. Za prvih snimanja još 1998. izdana je prva procjena rezervi – 80 milijuna tona nafte uz vjerojatnost otkrića od 43 posto.
Temeljem tih kategorija vrijednost nalazišta procijenjena je na 23 milijarde dolara. Postojanje rezervi potvrđeno je 2002. kada su izvedene tri bušotine napravljene na tri različita polja. Sve tri bile su pozitivne s odličnim rezultatima tijekom testiranja, no iako je već tada bilo jasno da je Ina otkrila velike rezerve ugljikovodika, komercijalno otkriće proglašeno je tek u travnju 2004., desetak mjeseci nakon što je MOL postao strateški partner. Zašto se čekalo? To pitanje prvi je uputio umirovljeni Inin geolog Stanko Kadija u intervjuu za Večernji list u travnju 2012.
– Djelatnicima je bilo zabranjeno davati bilo kakve informacije o otkriću. Uvjeren sam da su se neki rukovoditelji Ine dobro snašli i osigurali buduće pozicije prodajom povlaštenih informacija – ustvrdio je tada Kadija. Je li mađarska kompanija znala za otkriće? Sumnju budi činjenica da je MOL-ova tvrtka Geoinform za Inu izvodila završna elektrokarotažna mjerenja sirijskih nalazišta, iz kojih je mogla iščitati niz korisnih podataka. Ipak, takve indicije nikad nisu poduprte konkretnim dokazima. U strateškom partnerstvu s MOL-om razvoj Ine tekao je vrlo sporo. Valja reći da su ključnu ulogu u upravljanju tvrtkom i tada igrali hrvatski kadrovi. Dolaskom HDZ-a na vlast svoju poziciju, zahvaljujući podršci s Pantovčaka, uspio je zadržati Tomislav Dragičević, no kao čovjek od povjerenja Ive Sanadera u upravu Ine instaliran je Josip Petrović, nekadašnji direktor Unikonzuma. Iako nije imao nikakva iskustva u naftnom biznisu, već nakon nekoliko godina Petrović je preuzeo poziciju izvršnog direktora za rafinerije i marketing, najosjetljiviji dio Inina poslovanja, s obzirom na poslove nabave nafte vrijedne više milijardi kuna godišnje. U tom periodu Ina je poslovala stabilno, no razvoj novih projekata tekao je sporo. Kompanija nije dobila nijednu važniju istražnu koncesiju u inozemstvu, proces obnove rafinerija, spreman još 1999., iz godine u godinu se odgađao, a ni maloprodajni biznis nije se širio na susjedna tržišta, kao što je inicijalnim ugovorom s MOL-om bilo planirano.
Financijsko potonuće
Stabilnost poslovanja Ina je uvelike crpila iz kontinuiranog rasta cijene nafte na svjetskom tržištu, koja je s povijesno niske cijene od 5 dolara po barelu 1998. porasla na cijenu od 148 dolara po barelu 2008. No izbila je kriza, a samo u drugoj polovici 2008. cijena nafte survala se na 40 dolara. Kako Ina svoje cijene derivata temelji na cijeni nafte na mediteranskom tržištu, a proces prerade traje joj oko 40 dana, kompanija se našla u situaciji da proizvedene derivate prodaje po cijeni formiranoj u skladu s višestruko nižim cijenama nafte od onih po kojima ju je kupila. Zbog tog naglog pada cijena tvrtka je samo u zadnja tri mjeseca izgubila milijardu i pol kuna, što će je u konačnici gurnuti u najveću financijsku krizu u njezinoj povijesti.
Taj gubitak mogao se izbjeći da je tadašnji menadžment pribjegao financijskom osiguranju nabavne cijene, tzv. hedgeingu. Ipak, takve financijske transakcije u Ini se godinama nisu radile, a slučajno ili ne, financijsko potonuće kompanije vremenski se poklopilo s pregovorima Vlade i MOL-a o novom dioničarskom ugovoru. U spas Ini međukompanijskim kreditom priskočio je MOL, a tu činjenicu kasnije često navodio kao razlog za preuzimanje operativne kontrole. Zanimljivo, najodgovorniji za rekordne gubitke s kraja 2008. nakon odlaska iz Inine uprave navodno je nastavio raditi kao posebni savjetnik Zsolta Hernadija. Uglavnom, MOL je zagospodario Inom, a što se tada točno dogodilo, uskoro bi trebao pravomoćno presuditi Vrhovni sud. Konačna istina tako bi mogla biti prikladan dar za kompanijin pedeseti rođendan. (Kraj)