Unatoč ogromnim očekivanjima i činjenici da su razgovori u Parizu umjesto tri potrajali čak devet sati, konačan rezultat dugo pripremanog prvog sastanka novog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i ruskog čelnika Vladimira Putina, uz posredovanje njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, prilično je razočaravajući. Dogovoren je, doduše, potpuni prekid vatre i opća razmjena zarobljenika, no to je ionako već bilo dogovoreno mirovnim dogovorima iz Minska prije tri godine, ali oni nikad nisu u cijelosti implementirani.
Putin nije Milošević
Ključno pitanje budućeg statusa područja pod kontrolom ukrajinskih separatista i nadzorom Rusije, o kojem i ovisi okončanje sukoba na istoku Ukrajine, koji je predsjednik Macron nazvao “otvorenom ranom u srcu europskog kontinenta”, ostavljeno je za neke buduće pregovore. Drugim riječima, ključni problem ukrajinskog gordijskog čvora u Parizu nije razriješen, a bez njegova raspetljavanja malo je vjerojatno da će separatisti na istoku zemlje tek tako odustati od svojih ciljeva, za koje su se dosad izborili oružjem, u čemu su imali snažnu potporu Moskve.
Dosad je postignuta suglasnost uglavnom samo oko vojnih pitanja, kao što su razmjena zarobljenika, povlačenje sukobljenih snaga i naoružanja s linija razgraničenja, što pak vodi u zamrzavanje konflikta, koji bez političkog rješenja ne može biti okončan. A to znači da bez konkretnog političkog dogovora o autonomnom statusu, koji će, dakako, ograničiti moć Ukrajine na istoku zemlje i omogućiti nastavak ruskog utjecaja, naivno je očekivati potpuno smirivanje situacije na pobunjenim područjima.
Premda mlad i neiskusan, Zelenski itekako dobro zna da u ovom trenutku ne smije pristati na federalizaciju zemlje jer bi to kod kuće bilo protumačeno kao njegova kapitulacija i izdaja. Tisuće prosvjednika u Kijevu ispratilo je Zelenskog u Pariz s ultimativnim zahtjevom da ne prihvati nikakav kompromis s Putinom sve dok, kako je to kazao bivši predsjednik Petro Porošenko, “zadnji pedalj ukrajinske zemlje ne bude slobodan”.
Zelenski, međutim, također zna da Ukrajina sebi ne može priuštiti vojno rješenje ovog problema. Premda su aktualni konflikt u Ukrajini i poziciju separatista u samoproglašenim “narodnim republikama” Donjeck i Lugansk neki u Hrvatskoj uspoređivali sa situacijom u Hrvatskoj u prvoj polovici devedesetih, pa je tako premijer Andrej Plenković Kijevu svojedobno nudio hrvatsko iskustvo mirne reintegracije okupiranih područja, između Hrvatske i Ukrajine ipak postoji jedna ključna razlika. Za razliku od tadašnje Srbije Slobodana Miloševića, Putinova Rusija neće mirno promatrati vojnu akciju protiv proruskih separatista niti će prihvatiti reintegraciju Donjecka i Luganska u ustavnopravni poredak Ukrajine bez ozbiljnih koncesija, što potvrđuje i primjer Gruzije 2008.
Mladost i neiskustvo
Zato je Zelenski pred novinarima u Parizu bio najiskreniji, što opet možemo pripisati njegovu neiskustvu. “Bit ću otvoren: postigli smo malo, želio bih da smo riješili više problema”, kazao je ukrajinski predsjednik nakon teških pregovora, no više se moglo iščitati iz njegova ledenog pogleda, koji je govorio više od riječi. Putin je, dakako, bio zadovoljniji, kazavši kako je riječ o “važnom koraku” koji vodi zatopljavanju odnosa. I sama najava provedbe izbora na okupiranim područjima za njega je pobjeda, iako izbori ne bi smjeli biti provedeni sve dok Ukrajina ne preuzme kontrolu nad granicom s Rusijom i dok naoružane skupine ne budu rasformirane.
Ovakav ishod pariškog sastanka neuspjeh je i za njegova domaćina, predsjednika Macrona, koji je u oživljavanje mirovnog procesa uložio silan politički trud, ali i za kancelarku Merkel, koja se prije skorog odlaska s dužnosti neće moći pohvaliti rješenjem najvećeg sigurnosnog problema današnje Europe, premda je tvrdila da je jako zadovoljna sastankom. Macron je bio precizniji: “Činjenica da smo zajedno sama po sebi je velik rezultat”.
Jedino tako se, naime, na pariški skup može gledati kao na uspjeh, ako uspjehom smatramo već samu činjenicu da su sukobljene strane nakon trogodišnjeg zastoja uopće sjele za isti stol i razgovarale o tome kako zaustaviti krvavi rat, koji je dosad odnio više od 13 tisuća života. Međutim, zaustavljanje rata ovaj put nije dovoljno, a za istinski mir potrebno je napraviti puno više.
Slava Rusiji!