U prošlu tzv. Čistu srijedu, 6. ožujka, počela je korizma, 40-dnevna pokornička – najvećim dijelom – katolička priprava za Uskrs koji će biti u nedjelju 21. travnja. Karakteriziraju je osobna ispovijed, pokora i post kao ovozemaljske radnje kojima vjernici katolici žele “osigurati” izvanzemaljsko, onostrano, vječno spasenje. Slijedom toga, u Katoličkoj crkvi svećenici početkom svake korizme, čija tradicija seže sve do 7. stoljeća, nastoje vjernicima predložiti neke od primjerenih vidova korizmenoga pokorničkog i pokajničkog djelovanja.
Tako se s vremenom sve rjeđe predlagalo odricanje od prehrambenih navika iz religijskih razloga, a sve više preporučivalo odricanje od mržnje, netolerancije, ksenofobije itd., na što je već bio upozorio i Karl Rahner, jedan od najvećih katoličkih mislilaca 20. stoljeća, ističući da smisao korizme nije u odricanju od nekih prehrambenih proizvoda, nego u iskrenoj kršćanskoj vjeri, u vjeri u kojoj će kršćanin mijenjati svoj dosadašnji način življenja, posebno u odnosu na svoje civilizacijski, rasno, kulturno, religijski, konfesionalno, nacionalno različito okruženje. U tome smislu Crkva danas posebnu pozornost treba posvetiti razvedenim i ponovno vjenčanim, sve „šatiranijim oblicima“ suvremenih obitelji, mladima, okolišu, migrantima, siromašnima, odbačenima, društveno izopćenim te starijim i bolesnim osobama.
Ne želeći zaostajati u svojoj dijagnozi vremena iz vizure katoličkoga poglavara, papa Franjo će i u ovonedjeljnom Angelusu – govoreći o iskušenjima kojima je Isus Nazarećanin bio izložen u pustinji – “detektirati” tri najvažnija iskušenja kojima su izloženi današnji kršćani, smatrajući ih putovima koji modernoga čovjeka odvode od Boga: 1. požuda za imanjem (imati, imati i samo imati), 2. ljudska uzvišenost, ljudski ponos, zapravo neki vid “divinizacije čovjeka” te 3. instrumentalizacija Boga.
Promatramo li trenutačnu situaciju u Hrvatskoj, posebno onu u vezi s nedavnom odlukom biskupije u Klagenfurtu da se Hrvatskoj biskupskoj konferenciji ne izda dozvola da i ove godine u svibnju slavi misu na Bleiburškom polju uz obrazloženje da se spomenuta misa „politički instrumentalizira“, vidimo da papina poruka o grijehu instrumentalizacije Boga nije tek neki puki moderni “čarolijski napitak”, nego i te kako važan mehanizam discipliniranja neposlušnih članova vodstava mjesnih crkava, u ovome slučaju Crkve u Hrvatskoj. Naime, prema tumačenju predstavnika austrijske biskupije, zapravo Crkve u Austriji, a time i Svete Stolice, odnosno pape Franje osobno i njegovih suradnika, misa na polju pokraj Bleiburga postala je dio manifestacije „koja se politički instrumentalizira“, postala je dio „političko-nacionalnog rituala“ koji „služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti“ koji „šteti ugledu Katoličke crkve“. Kad bi nakon svega toga Katolička crkva u Koruškoj dala svoju privolu HBK da i ove godine učini isto, tada bi se, navodi se u odluci, mogla Crkvi u Austriji predbaciti “instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru”.
Međutim, moramo znati da spomenuta odluka nije donesena u tajnosti, nego nakon razgovora s predstavnicima HBK. Stoga se postavlja pitanje: zašto HBK nije sama izišao s tom informacijom i rekao o čemu je riječ. Ne, njezini predstavnici to namjerno nisu htjeli učiniti želeći se pokazati žrtvama “nabrijavajući” cijelu naciju da se s njom solidarizira kao žrtvom ne znam koje više ideologije. Iako izvanjski prisiljavajuća, ta je odluka za HBK oslobađajuća, za HBK koji papa Franjo unatoč neprestanom pomlađivanju ne uspijeva nikako “osloboditi” od triju gore navedenih iskušenja: od požude za neprestanim stjecanjem bogatstva, preko “divinizacije”, do instrumentalizacije i Crkve i Boga u hrvatskome društvu u obranu propaloga režima kojeg se javno stidio čak i onaj čiju crkvu HBK nastoji ustanoviti, bl. Alojzije Stepinac.
U tome smislu ova bi korizma umjesto nekadašnjega “meso-pusta” mogla poslužiti kao “svađa-pust”, kao vrijeme prestanka svađe HBK i njezinih prelata sa Svetom Stolicom zbog “orbanizacije”, antisemitizacije, antipravoslavizacije hrvatskoga društva, što znači da je navedena odluka jako dobra, zapravo to je jedinstvena prilika za povratak “nacionalnog” HBK u krilo sveopće Svete Majke Crkve Katoličke.
U više svojih osvrta govorio sam da su se neki utjecajniji članovi HBK u mnogočemu “oteli” papi Franji odbijajući na veoma suptilan način ispuniti ono što on od njih traži. Svjestan da nije moguće mijenjati sve biskupe odjednom kao članove nekoga političko-stranačkoga tijela, on je zacijelo tražio i našao primjeren način kako se “odužiti” svojim hrvatskim biskupima koji su sve njegove zamisli “orbanizirali” i stavili u nacionalne okvire, ne htijući ga prigodom posjeta Ad limina čak ni pozvati u posjet Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. U tome smislu spomenutu odluku hrvatski katolici mogu smatrati korizmenim darom Duha Svetoga, jer će ta odluka doprinijeti povratku jedne pogranične, mjesne Crkve svojoj matici. Slično kao u prispodobi o izgubljenome sinu razmetnome.
Pogledajte video o poznatim Hrvatima koji javno svjedoče vjeru:
koje svete stolice,to je katolička crkva samo po nazivu. 80 % homoseksualnog klera,kao u drevnom babilonu,čak i otkrivenje piše ,,babilon veliki mati bludnica i gnusoba zemaljskih,,-približavanje protestantima koji su potpuno izokrenuli pojam grijeha, ,,dijalog,, s ratnim huškačima amfilohijem i ekipom.............njemačka održava groblja od staljingrada do nizozemske, italija održava memorijal pogubljenim pripadnicima divizije acqui u grčkoj,grčki i talijanski dužnosnici zajedno obilaze taj spomen park,talijanska pošta izdaje markicu sa spomenom na poginule pripadnike a ovdje se brani misa.