Korona i potres “molitva” koja bi mogla zbližiti kršćane

Kršćane tj. kršćanske crkve najviše bi mogla zbližiti i ujediniti zajednička nevolja, kao što je ova s pandemijom ili potresom. Niti politika, ni dobre želje, čak ni ekumenske težnje ne bi mogle biti tako snažan životni element koji bi danas mogao povezati kršćane i biti zalog njihove zajedničke budućnosti u svijetu koji je sve više i izraženije otvoreno neprijateljski prema njima. Spomenute su se nevolje desile uoči ovogodišnje tradicionalne molitvene osmine za jedinstvo kršćana i baš pod njihovim pritiskom pokazalo se kako je u teškom trenutku moguće dodirnuti zajedništvo kršćanskih duša, koje su se prijašnjih godina okupljale redovito na prigodnim molitvenim slavljima, hodočasteći od jedne do druge kršćanske crkve s međusobnim poštovanjem i uvažavanjem.

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana tradicionalno se slavi od 18. do 25. siječnja na sjevernoj zemljinoj hemisferi, a te je datume 1908. predložio o. Paul Wattson kako bi obuhvatio razdoblje između blagdana Katedre svetoga Petra (nakon liturgijske reforme u katoličkoj crkvi slavi se 22. veljače) i blagdana Obraćenja svetoga Pavla, kako navodi knjižica za ovogodišnju molitvenu osminu.

Ta dva datuma imaju i svoja simbolična značenja. Prvi datum naznačuje cilj molitve: sve kršćanstvo u zajedništvu s apostolskim prvakom sv. Petrom, a drugi datum ukazuje na način ili metodu kojom je jedino moguće postići taj cilj: temeljito obraćenje Kristu, svakog kršćanina, u svim kršćanskim zajednicama, obraćenjem kakvo je npr. bilo ono sv. Pavla kod Damaska. Ovogodišnja je molitvena osmina organizirana pod geslom “Ostanite u mojoj ljubavi i donosit ćete mnogo roda”.

No, koronavirus posve joj je izmijenio protokol, pa više neće, kao dosad, biti međusobnih zajedničkih molitvenih susreta po crkvama, nego će se, podloženi epidemiološkim mjerama, vjernici okupljati svatko u svojoj crkvi, odnosno predlaže se da mole zasebno u svojim domovima.

Na terenu je, primjerice, drukčija slika. Ne diktira, naravno, nevolja svoju volju, ali je uspjela pokrenuti vidljive procese zbližavanja i slanja zajedničkih poruka, kao što su to učinili nedavno zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije posjetivši prvo potresom oštećenu Zagrebačku katedralu, a onda i pravoslavni hram Svetog Preobraženja Gospodnjeg.

“Potres nije pogodio pravoslavca ili katolika ili protestanta, pogodio je čovjeka. Dakako to onda znači i protestanta i katolika i pravoslavca i nositi se s posljedicama je puno lakše zajednički. Jako je važno pod tim kršćanskim nazivnikom da vjera nisu samo nekakve deklaracije, norme, članci, nego se vjera mora pretočiti u konkretni osobni profil koji je kadar djelovati u korist čovjeka”, rekao je na početku ovogodišnje molitvene osmine na Hrvatskom katoličkom radiju o. Jure Zečević pročelnik Katedre ekumenske teologije KBF-a, na što se nadovezao pastor Baptističke crkve u Zagrebu Ivica Horvat rekavši kako odnos s Kristom čini da bolje vidimo čovjeka: “To se odnosi i na ovo naše jedinstvo. Što smo više u svom poslanju, a to je da donosimo radost mir i ljubav sa svojim životima i djelovanjem, što smo više praktični, to manje razmišljamo o onome što nas razdvaja, a više živimo ono što nas spaja”.

Nužda i praktičnost života u stanju su, bez obzira na trenutačne poteškoće, promijeniti i produbiti odnose među kršćanima i kršćanskim crkvama. U duhu ovogodišnjeg gesla molitvene osmine “Ostanite u mojoj ljubavi i donosit ćete mnogo roda” može se citirati Roda Drehera, pisca “Benediktove opcije”, koji veli da je “ljubav jedini način na koji možemo preživjeti ono što nas očekuje. Ljubav nije romantična ekstaza. To mora biti ljubav koja je izbrušena i osnažena redovitom molitvom, postom, kajanjem i primanjem svetih sakramenata. Također, to mora biti ljubav koja je pročišćena trpljenjem. Nema drugoga načina”.

Ovaj potres i korona prava su prigoda kršćanima za prepoznavanje puta koji je pred njima. To umjesto njih nitko drugi ne može učiniti.