Korov ubija ljude u 14 sela uz pritoke Dunava

Od teške bolesti bubrega umrla mi je majka i starija sestra. Mlađa sestra još se ne da, a ja eto već mjesec dana idem u Slavonski Brod na dijalizu. Svako drugo jutro dođe po mene kombi koji skuplja pacijente po okolnim selima. A do Slavonskog Broda vam se u kombiju ispune sva mjesta – priča 62-godišnji Josip Zolotić iz Slavonskoga Kobaša.

Trovali se kruhom
On je u posljednja dva mjeseca nekoliko puta dao krv i urin, a u četvrtak je bio na ultrazvuku bubrega. Iste preglede prošlo je još 1100 njegovih mještana i susjeda iz Bebrine, Banovaca i Kaniže, a na sistematski će pregled uskoro i mještani Zbjega, Šumeća, Živika, Pričca, Dubočca, Lužana, Malina, Slobodnice, Brodskog Varoša i Kuta. Jer, svima njima, kao što se to već dogodilo Josipu Zolotiću, prijeti endemska nefropatija, često smrtonosna bolest koja se pojavila baš u Josipovu selu Slavonskom Kobašu još četrdesetih godina prošloga stoljeća.

I to ne zbog vode, kako su seljani godinama vjerovali, nego zbog vučje stope, korova koji u Hrvatskoj raste samo u spomenutih 14 sela uz pritoke Dunava, najčešće među nasadima pšenice, a ljudi godinama konzumirali jedući kruh koji su pekli od vlastita žita.

– U tim selima živi oko 10 tisuća stanovnika i svi su rizična skupina, a oko pet posto njih već ima endemsku nefropatiju. U tim je selima smrtnost od karcinoma mokraćnih putova čak 50 puta veća nego u ostalim dijelovima države. Endemska je nefropatija u tim selima već pokosila nekoliko obitelji. Njihove kuće mještani zovu “crne kuće” jer u njima nitko godinama ne živi. Svi su pomrli od bolesti bubrega – objašnjava Bojan Jelaković, docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i voditelj međunarodnog projekta “Endemska nefropatija u Hrvatskoj” u sklopu kojeg su u posljednja dva mjeseca i obavljeni detaljni pregledi ugrožena stanovništva. A uzorci će se analizirati na Harvardu, u New Yorku i u Parizu.

Rana dijagnoza
– Tijekom ovih pregleda samo u Slavonskom Kobašu otkrili smo 25 osoba koje nisu ni znale da imaju bolesne bubrege. Nekima od njih bolest je u početnoj fazi, no neki su već u stadiju za dijalizu – otkriva docent Jelaković.

Zbog toga je cilj projekta, dodaje, rano postaviti dijagnozu bolesti kod mještana kako bi se spriječila smrtnost te proučiti uzročnika vučju stopu te pokušati utvrditi koje su točno genetske predispozicije za dobivanje bolesti.

Ono što je pozitivno u cijeloj priči jest to da će bolest, vjeruje se, iščeznuti za 20-ak godina. I to zbog napretka tehnologije, jer danas seljani svoje žito melju u zajedničkim mlinovima u kojima separatori odvajaju sjemenke vučje stope od sjemenki žita.

No, slaba je to utjeha za Antuna Galovića, 68-godišnjaka iz Slavonskog Kobaša, koji je zbog karcinoma mokraćnih putova operiran 1996. godine, a prije šest godina završio je na dijalizi. Postavljena mu je nova dijagnoza – endemska nefropatija.

Biljka vučja stopa živote stanovnika 14 hrvatskih sela uz pritoke rijeke Dunav ugrožava više od 50 godina. Riječ je o korovu čije korijenje zna biti dugo i do tri metra te se zbog toga teško može uništiti ručno. No osim u Hrvatskoj, raste i u Bosni i Hercegovini, Rumunjskoj, Srbiji i Bugarskoj.– Naš se projekt zbog toga proširio i na Bosnu i Hercegovinu, gdje će se također pregledati ugroženo stanovništvo, a uključit će se i Srbija – istaknuo je Bojan Jelaković, voditelj projekta Endemska nefropatija u Hrvatskoj.