Korupcija u javnom i privatnom sektoru

Korupcija u javnom i privatnom sektoru jedna je od glavnih preokupacija EU-a. Iako njezina razina varira od zemlje do zemlje (Danska je na 2. mjestu, Bugarska na 66., Hrvatska na 49./izvor: World Audit), nijedna europska država nije na nju imuna. Negativni utjecaj korupcije odražava se na gospodarsko-socijalnu politiku čitave EU-a kroz smanjivanje investicija, disfunkcionalno unutarnje tržište, razvoj kriminalnih mreža, ali i na njezina demokratska obilježja jer  se gubi povjerenje građana u političko vodstvo i institucije. Procjenjuje se da se godišnje u korupciji "izgubi“ oko 120 milijardi eura (oko 1% BDP-a Unije).

Na razini EU-a postoji antikorupcijska strategija upotpunjena pravnim instrumentima poput Konvencije EU-a za borbu protiv korupcije službenika europskih institucija ili država članica EU-a, Konvencije EU-a za zaštitu financijskih interesa EU-a, Okvirne odluke EU-a protiv korupcije u privatnom sektoru, i podržana radom Europskog ureda za borbu protiv prijevare (OLAF) koji prvenstveno provodi istrage vezane uz prijevare i korupciju unutar institucija EU-a.

No, EU zasad nema sveobuhvatni mehanizam kojim bi nadzirala postojanje antikrupcijske politike u članicama i ocjenjivala njezinu učinkovitost. Stoga se do sada u velikoj mjeri oslanjala na rad drugih međunarodnih foruma, primjerice Grupe država protiv korupcije pri međunarodnoj organizaciji Vijeća Europe (GRECO) ili radne grupe za borbu protiv podmićivanja Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD), i na provedbu međunarodnih Konvencija (poput UN Konvencije protiv korupcije, Kaznenopravne i Građanskopravne konvencije Vijeća Europe o korupciji).

Usprkos naporima, opći napredak u borbi protiv korupcije u EU-u ostaje umjeren. Razlozi su brojni: neke njezine članice nisu ratificirale ključne međunarodne instrumente, neke nisu prenijele relevantne propise EU-a u vlastita nacionalna zakonodavstva, a neke opet postojeće antikorupcijsko zakonodavstvo provode na neučinkovit način. K tome, iako aktualni mehanizmi globalno imaju pozitivni utjecaj na europske države jer ih usmjeravaju prema provedbi minimalnih standarda, ograničenih su kapaciteta (slabo su vidljivi, nedovoljno fokusirani na specifična područja zakonodavstva EU-a, nedostaje im komparativna analiza) i stoga nedostatni za potrebe EU-a.

Kako bi dodatno potaknula političku volju za borbu protiv korupcije, EU će od 2013. godine svake dvije godine objavljivati Antikorupcijski izvještaj EU-a kojim bi ocjenjivala razinu borbe protiv korupcije u svojim članicama, te kroz horizontalni pregled ukazivala na trendove, primjere dobre prakse i slabosti. Namjerava i ojačati fokus na problematiku korupcije u relevantnim djelatnostima – pravosudnoj i policijskoj suradnji, financijskim istragama, zaštiti zviždača, javnoj nabavi, knjigovodstvu, revizijama tvrtki, financiranju političkih stranaka i sl. U kontekstu proširenja EU uvjetuje članstvo opsežnim antikorupcijskim reformama, kao što je učinila za Bugarsku, Rumunjsku, a i Hrvatsku. Temeljem Lisabonskog ugovora, Europska će komisija tek od 2014. godine imati ovlast pokrenuti pravni postupak protiv države koja neće provoditi europske antikorupcijske propise.

Usvajanjem zajedničkih europskih propisa za borbu protiv korupcije – koja, kao i sve veći broj kaznenih djela danas, ima prekograničnu dimenziju s kojom se države ne mogu samostalno nositi – odredila bi se minimalna pravila za njezinu definiciju i sankcioniranje, čime bi ojačala usklađenost antikorupcijskih politika država članica. Jer se borbom protiv korupcije štite sredstva europskih poreznih obveznika.