Dvadeset je godina prošlo otkako je prerano otišao Krešimir Ćosić, košarkaški genijalac, trenerski vizionar i perspektivan diplomat. Kao igrač, Krešo je bio pionir moderne centarske igre, prvi centar koji je razigravao suigrače. Kao trener, pokušavao je promijeniti košarku i igrati kako se danas igra, bez teških centara, a kao domoljub osjetio je potrebu da mladoj Hrvatskoj pridonese aktivacijom svojih sportskih kontakata.
Hrvati u SAD-u su ga voljeli
A baš iz tog vremena, sjećamo se koliko su američki Hrvati voljeli Krešimira Ćosića. Ne samo zbog njegove sportske veličine nego i ljudske topline. Šarm je koristio za animaciju iseljenih Hrvata kojima zbog njega nije bilo teško dolaziti čak iz Kanade i Kalifornije u Washington da bi preko vikenda uređivali zgradu hrvatskog veleposlanstva. Nažalost, u četvrt stoljeća njegovo djelo kao da je zanemareno, za što su zaslužni mediji, ali i sportske institucije. Da Hrvatski košarkaški savez nije nacionalni kup nazvao njegovim imenom, da Zadrani po njemu nisu imenovali dvoranu, da tu i tamo nije dobio koji trg i kip, put prema zaboravu bio bi još brži.
Zašto je tome tako, pitali smo gospođu Ljerku Ćosić, suprugu pokojnog sportskog (i ljudskog) velikana.
– Ja vam to stvarno ne bih znala reći. Možda se mediji, odnosno oni koji ih vode, trebaju zapitati zaslužuju li novi naraštaji naše djece nešto lijepo, a ne da su stalno bombardirani lošim primjerima. Držim da bi hrvatska djeca trebala više slušati o velikim sportašima i velikim ljudima iz prošlosti pa bi nam se onda manje događalo ovo što nam se događa s maturantima – ističe Ljerka.
Nažalost, pokazalo se da se u Lijepoj Našoj sjećanje na velikane održavati može jedino uz angažman klubova ili članova obitelji, a Ljerka Ćosić očito je drukčiji tip osobe od neumorne majke Dražena Petrovića.
– Ja ne mislim da se mora biti silno angažiran da bi se napisalo nešto lijepo o čovjeku koji je to svojim životom zaslužio. Ovdje se ne radi o supruzi koja bi pošto-poto htjela da se piše o njezinu suprugu, već o nekim sportskim i društvenim vrijednostima koje bi trebalo njegovati.
A baš je Krešo volio mlade, što je pokazao i svojim trenerskim primjerom.
– Svašta je on doživio kada je u tadašnju reprezentaciju uvodio klince poput Kukoča, Rađe, Divca, Paspalja, Đorđevića, no on je imao cilj. Nije se dao pokolebati i nije imao straha da će Rađa postati centar kao on ili možda veći od njega, a to je bila i Krešina ljudska veličina. Uvijek je govorio da niti jedan sport bez zvijezda ne može ići naprijed i u tome je stvarno bio nesebičan – prisjeća se supruga.
I po nekim taktičkim rješenjima, Krešo je bio trener ispred svog vremena.
– Ostao je neshvaćen kao trener, a u startu njega niti kao igrača nisu doživljavali ozbiljno. Da nije otišao u SAD, pitanje je kako bi se igrački razvijao ovdje.
Provo mu preporučio Finac
A kako je Ćosić uopće dospio na sveučilište Brigham Young?
– Krešo je upoznao nekog Finca koji je ondje studirao, a baš u tom trenutku već je razmišljao kako će otići van jer mu je kod kuće postalo pretijesno. Mislim da je imao dvije karte u džepu, pri čemu se odlučio za studij u Provu.
A taj fakultet vode pripadnici mormonske vjere pa se na drugoj godini i Krešo inficirao.
– Vratio se u domovinu posvećen širenju mormonske vjere, no to je nešto što on svojoj obitelji nikad nije nametao. Mi jesmo o tome pričali, no on nikad na mom uključivanju nije inzistirao, a ja sam odrasla u crkvi za koju mislim da nemam razloga mijenjati. I danas smatram da su te neke stvari koje zagovaraju mormoni upitne, no mi smo jedno prema drugome bili vrlo tolerantni.
Krešo nije imao ništa protiv da mu supruga ostane katolkinja, ali i da mu se dijete krsti po katoličkom obredu.
– Starija kći Ana s devet je godina sama odlučila da će se krstiti u Katoličkoj crkvi, a potom sam ja, nakon Krešine smrti, na isti način krstila i mlađu kćer Ivu i sina Krešimira Petra. Obje kćeri u to vrijeme su znale o čemu se radi, nisam ih huškala protiv očeve crkve, niti sam ih isključivo upućivala na svoju.
Kad smo se već dotaknuli sina, zanimalo nas je kako je majka doživjela da joj u srpskom filmu "Bit ćemo svjetski prvaci" pokojnog supruga glumi njihov sin?
– Mene to nije ostavilo ravnodušnom, a za sina je to bilo jako dobro iskustvo – da upozna oca i s druge strane, a ne samo iz priča mojih i naših obiteljskih prijatelja. Oni koji su poznavali Krešu primijetit će da mu sin ima slične "mote", a njih dvojica slični su i po temperamentu, ali i po smislu za humor.
Kako je gospođa Ćosić doživjela taj film? Mnogi će reći da je u njemu premalo hrvatskih košarkaša, a cijela startna petorka na SP-u u Ljubljani bila je hrvatska (Tvrdić, Plećaš, Šolman, Skansi, Ćosić).
– Nemamo mi tu pravo ništa reći. Srbi su napravili taj igrani film iz svoga kuta gledanja, a film je ionako o četvorici košarkaških dužnosnika, a ne o igračima. Nitko ne zabranjuje hrvatskim filmašima da snime igrani film na tu temu ili na druge sportske teme, no to njima, nažalost, očito nije dovoljno komercijalno.
Šteta, jer Ćosić je bio dovoljno zanimljiva i duhovita, vrckava osoba da bi se o njegovu životu doista mogao snimiti jako zabavan film. Njegova je karijera doista bogata anegdotama s priprema, iz svlačionice, s utakmica.
Uostalom, prvi je Hrvat uvršten u košarkašku Kuću slavnih.
– Bio je to stresan trenutak jer se uvrštenje dogodilo godinu dana nakon smrti. No, Krešo je bio nominiran još za života, znao je da ga čeka Hall of Fame, i to mi je posebno drago.
Imao je policijski dosje
Ako sve to nije zanimljivo, uvijek se može snimiti film o Ćosiću kao "agentu" američke obavještajne agencije CIA, što su mu prišili tadašnji jugovlastodršci.
– Krešo je u svoje vrijeme bio iznimno popularan sportaš i s obzirom na to da je počeo propagirati mormonsku vjeru, kao takav je postao opasan tadašnjem režimu. U to vrijeme nije bilo popularno biti ikakav vjernik, a kamoli povezan s vjerom iz Amerike. Zbog toga su vršili pritisak na njega, čak su mislili da je agent CIA-e pa su ga posvuda pratili, u što sam se i sama uvjerila kada mi je u ruke dospio njegov policijski dosje. Iz njega se vidi da su ga pratili čak i po inozemstvu, primjerice postoji jedno izvješće nekog agenta o tome kako je Krešo zašao u neku crkvu u Beču. Pratili su ga i on je to znao, no Krešo se nikad nije bavio nečim nedopuštenim. On je poštivao zakone i držao ih se više nego mnogi. Iz tog je vremena i podmetnuta priča da je Krešo od Zadra otuđio 800.000 DEM.
– Ta cijeli proračun Zadra nije bio tolik. Pitala sam Krešine prijatelje iz tog doba zna li itko išta o tome i nitko mi nije znao išta reći. Žao mi je samo što se s tom pričom često posluži i Pino Giergia, umjesto da to, kao suvremenik i suigrač, demantira.
Baš u to vrijeme, sredinom 70-ih, dogodio se sportski presedan. Zbog svih tih pritisaka, Krešo je morao otići iz Zadra pa se preselio u Ljubljanu gdje mu je utjecajni Stane Dolanc pružio zaštitu.
– Bio je to jedinstven slučaj. Krešo je bio trener Olimpije, a igrao je neke važne utakmice za Zadar kojemu je gorjelo pod petama pa su ga zamolili za pomoć.
Popularnost mu je bila štit
Ljerka i njezin suprug upoznali su se 1980. kada se Krešo iz Bologne doselio u Zagreb da bi igrao za Cibonu.
– Upoznao nas je zajednički prijatelj. Osvojio me duhovitošću i šarmom, a poslije sam shvatila da je to čovjek s kojim bih mogla podijeliti život.
Ljerka se sjeća afere vezane uz Krešin istup vezan uz vjeroispovijest.
– Radila sam tada u Generalturistu i preko svog generalnog direktora, koji je ujedno bio i predsjednik Cibone, saznala sam da Kreši jako zamjeraju što je dao intervju za vjerski magazin "Kana". A on je samo iznio svoj pogled na život, viđenje vjere, a za tadašnje vlastodršce to je bio skandal. Razmišljalo se čak i o kažnjavanju, no bojali su se njegove popularnosti.
Za Krešu, velikog domoljuba, skandal bio da bilo tko odbije poziv predsjednika Tuđmana da pomogne u promociji mlade Hrvatske. A upravo je on taj poziv dobio.
– U to vrijeme bili smo u Ateni jer je Krešo bio trener AEK-a. Jednog dana mi je rekao da ćemo se morati preseliti u SAD, čemu sam se ja usprotivila jer sam bila trudna. No, dobro se sjećam Krešinih riječi: "Dok naši dečki ginu, to je najmanje što ja mogu učiniti za Hrvatsku." Krešo je najprije nekoliko puta putovao u SAD kao specijalni predsjednikov izaslanik, a potom je dobio mjesto ministra savjetnika u veleposlanstvu RH u Washingtonu.