Kao i većina žena, i novinarka Nove TV Mirjana Hrga pokazala se upornijom, prkosnijom i inatljivijom od nekih joj muških kolega. Posljedice njezine tvrdoglavosti da na dan srbijanskih izbora na televiziju dovede nekadašnjeg jugorockera Boru Đorđevića, znanog kao Bora Čorba, bila su negodovanja hrvatskih dragovoljaca, ali ipak i Čorbina pojava na Novoj.
Hrga je tako ostvarila nešto što se svojedobno nije usudio njezin televizijski kolega Petar Vlahov. Pred sličnim negodovanjima Vlahov i njegovi šefovi odustali su od već najavljenog razgovora s ikonom srbijanskog turbofolka Cecom Veličković, Arkanovom udovicom. Ono što nisu uspjeli Vlahov i Ceca uspjeli su Hrga i Čorba.
Jednako kao što bi se mnogi hrvatski gledatelji prije pola godine mrštili, ljutili i psovali pojavu Arkanove raspjevane udovice, isto su tako vjerojatno doživjeli i gledanje Arkanova ideološkog "drugara". A pogotovo slušanje onoga što je govorio. Jer, bilo je to valjda prvi put od predratnog komešanja, "mitinga istine", šešeljoidnih i raškovićevskih zborovanja, te bradatih dobrovoljaca "čižmaša", da se netko na nekoj hrvatskoj televiziji nedvosmisleno deklarira kao četnik. U vrijednosno raspršenom, košmarnom, pa i rastrojenom hrvatskom društvu, nekome je pojava Bore Čorbe bila dokaz zrelosti demokracije, a nekome sumrak hrvatske pameti.
Ta vrijednosna shizofrenije hrvatskog društva postojala je i prije stvaranja samostalne Hrvatske, ali se nakon njezina nastanka još produbila. Mogućnost hrvatskoga "zdravog društva" gotovo da se pretvorila u "zdravo" društvu! Da se netko pojavi na nekoj televiziji u Hrvatskoj i bez okolišanja doslovce kaže: "Da, ja sam četnik!", to se nekoć moglo zbiti samo u nečijem izuzetno košmarnom snu.
Ali nešto se slično moglo i očekivati nakon slinavo sladunjave limunade koju su umjesto nekadašnjeg viskija javno ispili "veliki prijatelji" i dugogodišnji filmski ratni drugovi Boris Dvornik i Bata Živojinović. Raspad njihova drugovanja nije nastao samo kao posljedica nečijeg deliriuma tremensa nego i kao posljedica urušavanja tadašnje jugokinematografije. Kao što se ona urušila, kao što se raspalo i tadašnje društvo jugoslavenskih književnika, raspao se i jugorock.
Jedni su ostali okasnjela "djeca cvijeća", a drugi se prometnuli u "cvijeće zla". Premda je nekoć žestoko anarhistički "prašio" i gotovo revolucionarno gnjevan upozoravao socijalističke "guzonje" Pogledaj dom svoj, anđele Bora Čorba s vremenom je postao "planinar" i otputio se na Ravnu goru. U ratu je Čorba sokolio sebi ikonografski slične, od rodnog mu Čačka do idejno mu i rodoljubno dragog Knina. Ali ravnogorcem nije prestao biti, čak ni sada kada je članom stranke Vojislava Koštunice. U činjenici da mu je draga kokarda i oni koji su je nosili ili je još nose, nekadašnji rocker ne vidi ništa hrvatski odiozno niti europski kompromitirajuće za svoga stranačkoga čelnika Koštunicu.
S obzirom na ideologiju koju ne krije, bilo je očekivati da će Bora Čorba biti radikal. No njegov odabir da bude uz Koštunicu od kojega EU očekuje da bude članom srbijanske "proeuropske koalicije" više pokazuje o prirodi politike Koštuničine stranke nego što nešto opovrgava o staroj političkoj ćudi Bore Đorđevića. Utoliko je i možebitna Hrgina namjera da preko Bore Čorbe pokaže kako u susjednoj Srbiji ima i puno gorih, gorljivijih i politički primitivnijih sudionika izbora od onih koji bi trebali predstavljati "onu drugu i drukčiju Srbiju", prije svega činjenično promašena. Jer Čorba jest četnik ali nije radikal! On zapravo Hrvatskoj ništa novo nije rekao ni o svome političkome svjetonazoru, ni o Srbiji koja još voli Dražu i Šešelja. Ali jest o Koštunici.