Kovčeg pun tajni iz vremeplova Večernjeg lista

Oluja je rušila sljemenska stabla i kabinama žičare vitlala kao da su krhke igračke. Jedna se, puna putnika, otkinula sa žice i tresnula o tlo. Ozlijeđeni su ispuzali. Drama se nastavila između drugog i trećeg stupa. Četvero prestravljenih u kabini ostalo je visjeti nad ponorom dubokim 62 metra. I cijelu noć! Dvadeset i četiri sata čekali su spasioce. Užas! – izgovorio je posljednji spašeni, mladi doktor. Prošlo je odonda 36 godina.

Mali našao vreću novca
Je li živ taj junak s požutjele Večernjakove naslovnice? I – što je bilo poslije?

Tim smo jednostavnim pitanjem, listajući list po list kroz 50-godišnju povijest naših novina, načeli barem stotinu novih pustolovina.

Za ljudima i tragovima događaja o kojima smo nekad pričali na kavi, koji su nas potresli, radovali ili pozvali na akciju, poput detektiva su tragali mladi kolege koji se tada nisu ni rodili, i iskusni reporteri koji su neke od najljepših, najpotresnijih, najzačudnijih istinitih priča na stranicama Večernjaka sami potpisali. Dragocjena sjećanja povjerili su nam – prvi. Novinari bez kojih Večernjeg lista možda ne bi ni bilo.

Pripremajući zlatni Večernjak, dva smo mjeseca živjeli u vremeplovu.

Što smo sve otkrili vidjet ćete u srijedu u najdebljim vašim novinama koje su ikad osvanule na kioscima. A naša posada nostalgičara, prašinara, njuškala, zabadala, noćobdija (kako li nas sve nisu prozvali na tom neponovljivom žurnalističkom putovanju) vratila se u budućnost.

S kovčezima nevjerojatnog blaga. Čuvali su ga i darivali nam svjedoci i akteri najveće zagrebačke poplave, prve čovjekove šetnje Mjesecom, brodoloma u Bosporu, požara u riječkom rodilištu... i nevino osuđena, i slavljenik pod košem čijih se brčina još sjećaju mame i bake, i veseljaci s Univerzijade, ona curica koja se rodila u taksiju, mali koji je našao vreću novca na tramvajskoj stanici... I Ćiro.

Kad je umro prvi hrvatski predsjednik, tajne su dostojanstveno ostale u bolničkoj sobi iz koje nikad nitko poslije nije zauvijek odlazio. Ni u njoj ozdravio. A potpuna neznanka čula je Tuđmanove zadnje riječi. Tko je ona i što joj je predsjednik rekao?

Sad znamo i to.

Bila nam je čast upoznati vatrogasca koji je s dna punog bunara spasio nestašnu djevojčicu. I Slavonca koji je u polju nagazio na minu, tražeći poslije neznanca iz bijelog kadeta koji mu je spasio život.

Gdje je gospodin Grgić
Požutjele stranice pod prstima su nam oživjele. I čujemo, odjednom, kao da je tu i kao da nije prohujalo s vihorom 1966. prvu rečenicu reportaže s Večernjakove karavane u Opatiji: “Jeste li ikad čuli zbog jednih običnih dječjih cipelica – frenetičan pljesak?” Pljeskala je publika sretnom mladom bračnom paru Grgić kad im je postolar Giovani Nardi iz Bologne darovao crno-bijele cipelice broj 25 za prinovu koja se uskoro trebala roditi.

Poželio je tada reporter da jednog dana kad obuje cipele broj 40, mali Grgić pronađe svog darovatelja i kaže: “Ja sam onaj koji nije postojao kad ste vi prikucavali đon na moje dječje cipelice, striče.” I – bacila se na posao 43 godine poslije mlada kolegica, jedva čekajući da upozna sredovječnog “malog Grgića”. Pet smo dana slušali: “Dobar dan, poštovanje, jeste li vi gospodin Grgić... A, onda ništa, oprostite.” Sto i tri puta ponovila je isto i – nijedan nije bio taj.

Još uvijek je očajna. Grgiću, zaboga, javite se!

Imamo u posadi još jednu “žrtvu” neponovljivog putovanja vremenom. Taj je kolega nadomještao štetu koju je redakciji ostavila poplava ‘64. Sava je iz arhiva odnijela pet prvih godišta Večernjaka. I, naš se istraživač zatvorio u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu (koja i te uveze novina čuva), a svaku noć se u redakciju vraćao s novom senzacijom: Prva automehaničarka, radila je u Zagrebu ‘59. Ili: Ovo, ljudi, nećete vjerovati – kći i tata diplomirali istoga dana. A istog su se dana i upisali na studij!

Mi smo te ljude pronašli. A naša “žrtva” još nije našla izlaz iz NSK. Svaki dan, i sada kad se zlatni Večernjak već vrti u tiskari, krišom trkne pogledati još ovo iz ‘64, ono iz ‘63...