Kraće radno vrijeme neće spriječiti otkaze

Ne postoje zakonske prepreke da se i sada ugovori kraće radno vrijeme, samo što je problem u tome što su naši poduzetnici nefleksibilni, ne koriste pogodnosti koje im se nude, komentira dr. Sanja Crnković-Pozaić, stručnjakinja za tržište rada, sugestiju Ekonomskog vijeća da se i Hrvatska počne boriti protiv krize kraćim radnim tjednom, kao što su to učinile neke europske zemlje.

– Države koje su to dosad radile uglavnom su razočarane učincima – dodaje te upozorava da je bez analiza jako teško zaključiti kakvi bi bili učinci skraćivanja radnog tjedna za nekoliko sati.

Premale uštede
– Za mene to nije vrsta dobre politike. Ako krenu otkazi, smanjenje radnog tjedna za dva sata neće iz zaustaviti. Premale su uštede da bi se njima postiglo značajnije rasterećenje, kaže Crnković-Pozaić. Kraći radni tjedan tek bi na dulji rok mogao dati neke učinke, ali neće spasiti tvrtke koje ostanu bez tržišta i posla. U krizi treba reagirati brzo, pa bez posla prvo ostaju zaposleni na određeno, a zatim ljudi koji su zadnji došli u kompanije.

– Oni koji zadnji dođu prvi odlaze jer je trošak njihova otkaza najmanji i jer se tako postižu brze uštede. Sve drugo je na dugom štapu – upozorava dr. Crnković-Pozaić.

Ravnatelj Hrvatske udruge poslodavaca Đuro Popijač kaže da bi po uzoru na prijašnja vremena trebalo vratiti institut odlaska radnika na čekanje. Zakonom bi, dodaje, trebalo poslodavce osloboditi obveze da za to vrijeme radniku isplaćuju plaću ili doprinose.

– To nije mjera za poticanje novog zapošljavanja već za sprečavanje radnika da ostanu bez posla. Trebalo bi omogućiti poslodavcima da bez straha od tužbi ili inspekcijskog nadzora preraspodjeljuju radno vrijeme i ako treba radnika pošalju na čekanje dva, sedam ili 15 dana, kaže Popijač.

Poduzetnici smatraju da im postojeći propisi ne daju dovoljno fleksibilnosti, jer radnicima koji rade kraće radno vrijeme moraju plaćati doprinose kao da rade puno radno vrijeme. Ana Knežević, predsjednica SSSH, odgovora da se sindikat najoštrije protivi skraćivanju radnog tjedna i plaća radnika. To eventualno mogu države koje imaju visoku zaposlenost, ali ne i Hrvatska gdje je stopa opće zaposlenosti niska.

– Rezanje plaća samo bi još više ugrozilo ljude i gurnulo ih u zonu sive ekonomije. Mi moramo ići obrtnutim smjerom, trebamo povećavati zaposlenost, ističe Ana Knežević koja prostor za nova radna mjesta vidi u poticanju alternativnih energetskih izvora, otvaranju zelenih radnih mjesta, razvoju voćarstva i povrtlarstva. Hrvatska proizvede samo 6% potreba za voćem i 50% za povrćem, i to treba mijenjati, upozorava Knežević. Kad je proizveden prvi zagrebački tramvaj, u njega je bilo ugrađeno samo 10% domaće proizvodnje, danas je već na 65%.

– Ideja kraćeg radnog tjedna nedjeljivo je povezana s proporcionalnim smanjenjem plaća, inače je praktično besmislena – kaže dr. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta. Dodaje da mu se čini da je veza između kraćeg radnog tjedna i plaća nekako izgubljena u prezentacijama te ideje u javnosti.

Jasan izbor
– U teškim situacijama postoji vrlo jasan izbor – ili ćemo smanjivati plaće ili zaposlenost. Čini se razumnijim privremeno pristati na niže plaće (i kraći radni tjedan) – dodaje Nestić. Iako bi se tek od srpnja 2009. trebalo provesti novo usklađivanje minimalne plaće, poduzetnici su pojačali pritisak da se odustane od minimalaca, pogotovo za tekstil i drvnu industriju.