Nedavno skromno sjećanje na obljetnicu osnutka Bedema ljubavi nakratko je probilo omotač kolektivnoga zaborava. Zajedničko sjećanje kao da je bilo iznenađeno spomenom toga imena. Starijima, koji su Bedem pamtili, izgleda da su u žurbi svakodnevice i u sve većem životnom metežu, na nj izblijedjela sjećanja. Većina mladih vjerojatno za Bedem ljubavi nije niti čula.
Ako je suditi po njihovu muku, onda spomen Bedema ljubavi nije osobito bio zvučan čak ni za mlade koji se osjećaju pobornicima civilnoga društva. Jednako su odšutjeli značenje Bedema ljubavi za hrvatsko civilno društvo kao i njihovi stariji kolege. Tako je i sjećanje na Bedem ljubavi, kao i gotova sva hrvatska sjećanja na manifestacije nacionalnog spontaniteta, svedeno na pamćenje njegovih pokretačica, sudionika i ponekog pamtljivijeg dionika toga povijesnog vremena.
Bedem ljubavi, započet kao pobuna protiv JNA, pod motom "ne damo naše sinove", bio je ne samo spontani bunt majki i očeva protiv beogradskih sirovih i otresitih generala i Moloha rata nego i nikada više dosegnuta manifestacija moći civilnog društva. Ni uz stotine udruga, dotacija, uz brojne suflere, razno-razne radionice i kojekakve potpore, civilno društvo u Hrvatskoj nikada nije doseglo ni spontanitet, ni organiziranost, ni širinu, a pogotovo ne zanos koji je pobudio Bedem ljubavi. Dio toga zanosa bio je i onaj veličanstveni govor Vlade Gotovca ispred bivše Komande JNA, njegova poruka generalčinama da će "umrijeti u pustoši svoga mrtvog srca". Nisu to bile samo Gotovčeve retoričke bravure nego i briljantni manifest tadašnjeg nacionalnog zajedništva i spontaniteta.
Može li se na nekoj od naših nacionalnih radijskih i TV postaja danas čuti Gotovčev ciceronovski govor? Je li netko na tim postajama čuo taj patriotski biser i tu himnu slobodi? Obično ni onda kada je neka prigodnica, neko ritualno političarsko muvanje! Od tadašnje nacionalne energije, njezina revolta i umijeća nestalo je već odavno čak i uličnih grafita, samoniklih svjedoka vremena. Nestao je i onaj prkosni grafit koji je u se valjda skupio sav domoljubni inat, gorčinu i patriotsku drčnost poručujući: "Generali, Hrvatska se ne boji!"
S nestankom istinskog a ne samo nominalnog Zida boli sa Selske ceste, nestao je i zadnji znak koji je na zagrebačkim ulicama sjećao na vrijeme Bedema, na oratorstvo Vlade Gotovca, na inventivnost uličnih grafita, tragediju zidara Zida boli, na opći otpor vremenu zla. Noćno trpanje Zida boli u kamione i odvoženje na Mirogoj nije bilo tek obično tovarenje cigli. Bilo je to seljenje uspomena, pamćenja i sklananje svjedočanstva jednoga vremena. Nisu to bile obične bezimene cigle, nego najdublji izraz jada i nemoći toga vremena, nešto što je nastalo iz najiskrenijih pobuda. I kao takvo zdanje Zid boli je najčišće svjedočenje nacionalne spontanosti. Kolektivni narodni genij nije tu u primisli imao neke estetske norme i umjetničke motive. Nije imao ništa osim svoga iskrenoga i istinskoga bola. Taj je bol nečijom političkom voljom istrgnut iz svoje negdašnje podloge i prevezen na mjesto koje prvotno nije odabrao za svoj iskaz.
Kao da je nekome počela smetati priprostost i spontanost predočavanja te boli pa su se, zabrinuti za "estetiku boli", odlučili da je daleko od svakodnevnih pogleda zaziđu u mirogojske staklene sarkofage. Umjesto da bude čak i odrednicom nacionalnog identiteta, Zid boli je postao jednim od bezbrojnih mirogojskih spomenika. Kao što su zaborav i vrijeme pojeli najveći dio uspomena na Bedem ljubavi, slično bi moglo biti i sa sjećanjem na Zid boli. Kao i mnoštvo toga što je spontano nastalo u posljednjih petnaestak godina tako je i Zid boli uklonila "institucionalna briga" za naše pamćenje.