Krah Petrokemije samo je najnoviji plod Sanaderova narodnog kapitalizma

Bila je sredina siječnja 2013. godine, doba niskih temperatura, poslijeblagdanske depresije i skijanja, no u Kutini je bilo živo, užurbano i vruće.

"Privatizacija ni u jednom trenutku ne dolazi u obzir. Velik smo izvoznik, a za dugove u prošloj godini nismo krivi", vrištao legendarni sindikalist Petrokemije Željko Klaus, objavljujući ponovnu aktivaciju Stožera za obranu tog poduzeća. Neposredni povod aktivaciji stožera, kao i prethodnih pet puta, bila su neslužbena medijska nagađanja i najave kako bi država mogla krenuti u privatizaciju te tvrtke. Nije trebalo proći dugo da na sindikalni bunt iz Kutine odgovori ministar gospodarstva umirujućim porukama o tome kako se o "privatizaciji Petrokemije ne razmišlja".

O čemu se razmišljalo, teško je reći, no tek dvije godine poslije, više nije pitanje hoće li Petrokemija biti prodana, niti tko će biti novi vlasnik, niti koliko će platiti, niti hoće li biti sačuvana radna mjesta. Nakon što je jučer i službeno potvrđeno ono o čemu se u stručnim krugovima već dugo nagađalo, a to je da se kroz proces dokapitalizacije tvrtke neće naći novi strateški ulagač, osnovno pitanje budućnosti te tvornice mineralnih gnojiva jest ima li uopće ikoga tko je spreman u nju uložiti išta. Ono što se nekoć moglo prodati za nekoliko stotina milijuna eura, sada će se prepustiti potencijalnom ulagaču – ako se takav nađe – i za nula kuna.

Nakon dovršetka dokapitalizacije i 250 milijuna kuna koliko je Petrokemiju upumpala država, njezin temeljni kapital iznosit će oko 386 milijuna kuna. No, samo u prvih 9 mjeseci prošle godine tvrtka je ostvarila 286 milijuna kuna gubitka, a do kraja godine ta je svota vjerojatno porasla. Taj gubitak nekako će trebati pokriti, a jedini mogući način za ionako financijski nestabilnu tvrtku moglo bi biti smanjenje temeljnog kapitala u visini duga. Temeljni kapital Petrokemije – i osnova za izračun njezine vrijednosti – već za koji mjesec i službeno bi se mogao približiti nuli. Tome će se približiti i nominalna vrijednost udjela države i mirovinskih fondova u kompaniji, pa bi eventualni novi vlasnik kroz relativno skromno ulaganje mogao preuzeti dominantni vlasnički udjel u tvrtki.

Cijela priča poprilično je ilustrativan odgovor na pitanje koje se često otvara u domaćoj javnosti o tome kako novac može nestati, no groteskna dimenzija slučaja Petrokemija jest to da bi se ovih dana famozni kutinski Stožer mogao opet aktivirati, ali ovaj put sa zahtjevom Vladi da što prije nađe privatnog ulagača – istog onog čiji su dolazak tijekom svojih ranijih šest aktivacija pokušali spriječiti. U narodu se kaže da samo budale ne mijenjaju mišljenje, pa stoga možda i ne treba prestrogo suditi o nagloj promjeni mišljenja Klausa i drugih kutinskih stožeraša što se tiče prihvatljivosti privatnog kapitala i kapitalizma uopće.

Problem je samo u tome što će na kraju puna cijena izgubljenih ulaganja, pada vrijednosti imovine i oportunitetnog troška u slučaju Petrokemije biti raspoređena na sve vlasnike Petrokemije, a to su kroz ulogu države, zapravo svi građani ove zemlje. Tko je u cijelom tom slučaju zastupao njihove interese? Nažalost, krah Petrokemije samo je još jedan eho katastrofalne populističke politike koju je pod plaštem tobožnjeg "narodnog kapitalizma" u Hrvatskoj ustanovio bivši premijer Ivo Sanader. Svoju cjelokupnu vladavinu Sanader je temeljio na suštinski nepravednoj redistribuciji javne imovine, kao što su, primjerice bila dva velika IPO-a dionica Ine i HT-a gdje je imovina svih transferirana u džepove onih koji su imali dovoljno novca i znanja da sudjeluju u tim transakcijama. Još gori bili su modeli prepuštanja udjela u državnim tvrtkama jedinicama lokalne samouprave, kao u slučaju Sunčanog Hvara i opatijske Liburnija Rivijere, a svi oni koji su upozoravali da su državne tvrtke u jednakoj mjeri vlasništvo svakog građanina zemlje konsenzualnom su akcijom utišani.

Danas, nakon sedam godina gospodarske recesije, teško je pronaći ijedan primjer uspjeha takvog modela, a iz Pandorine kutije koju je otvorio Sanader još izlaze užasi poput onoga koji se trenutačno događa u Kutini. Narodni kapitalizam, dakle, neslavno je propao, no prije nego što za sve okrivimo kapitalizam, možda je vrijeme da promislimo je li ipak problem u narodu?!

>> Petrokemija traži 500 milijuna kuna