Ako su se njemački policajci prije Svjetskog prvenstva pribojavali ždrijeba i mogućeg dvoboja Hrvatske te Srbije i Crne Gore, a potom i njihova mogućega kasnijeg sraza, sada mogu s olakšanjem odahnuti. Istočne su nam susjede otpuhali Argentinci, isprašivši ih s pola tuceta. A mi se nadamo da će naši loptači ono što nisu mogli s Brazilom i znali s Japanom, učiniti s Australijom. Ako i uspijemo nadmudriti “klokane”, njemački će policajci imati manje brige nego da se dogodilo da u Njemačkoj ostanu naši i susjedni nam nogometaši i navijači. Televizijske bi kamere tada s jednakom hladnoćom vjerojatno svjedočile puno toga “toplijeg”.
U analima ovoga svjetskog prvenstva neće, voljom ždrijeba i stupnjem nogometne vještine, ostati ubilježeno da se “dogodio rat” Hrvatske te Srbije i Crne Gore.
Ali bi kao kuriozitet trebalo ostati zabilježeno da je u Njemačkoj bila i reprezentacija nepostojeće zemlje, države koja se netom prije prvenstva raspala! Igrači pokojne države vjerojatno su zato u Njemačkoj i igrali kao prikaze. Zahvaljujući oku kamere, vidjeli smo da se igračima države koje nema pjeva i himna koje nema. Dok se iz stadionskih pojačala čuje “Hej Slaveni”, igrači i publika muče, kao da je rekvijem i parastos, a ne himna. Ako se na njemačkom stadionu zbio i simboličan kraj države koja se na koncu svela na “proste faktore”, a jest, onda bi se moglo reći da se ona na njemačkom stadionu definitivno raspala, ali da se zapravo počela raspadati još prije više od sedamdeset godina. Samo što je to bio dug, nevidljiv i teško shvatljiv proces.
Televizijske slike nogometaša nepostojeće države koji šutke slušaju ničiju himnu prethode samo nekoliko dana sjećanju na dan kad se u ime sada mrtve države u beogradskoj Skupštini pucalo na hrvatskog tribuna Stjepana Radića i zastupnike HSS-a. “Kuršum” Puniše Račića bio je presudni bacil rasula države koja je skončala 1941., “uskrsnula” četiri godine poslije, živjela gotovo pola stoljeća, onda se povampirila, a konačno se i simbolično raspala pred televizijskim kamerama u Njemačkoj.
To što je u beogradskom parlamentu davno učinio sirovi i bahati radikalski rmpalija pokušavalo se poslije iscijeliti. Najodlučnije zalaganjem princa Pavla, sporazumom Cvetković-Maček i stvaranjem Banovine Hrvatske. Ali čak i unatoč tome, Punišin “pucanj nije brisan”.
Njegovom rutavom ručetinom omrznute Jugoslavije neće se odreći ni komunisti, usprkos svojoj paroli o Jugoslaviji kao “tamnici naroda”! Jesu li sisački komunisti 22. lipnja 1941., a na sadašnji dan hrvatskog antifašizma, koji praznujemo, otišli u Brezovicu da bi se iz te šume borili protiv fašista: za Jugoslaviju ili pak za Hrvatsku? Sedamdeset godina zajedničkog jugoživota pokazalo se neuspjelim projektom. Hrvatska je prije petnaest godina napadnuta u ime Jugoslavije, u ime unitarističke Jugoslavije, kakvu su desetljećima zagovarali i mnogi ovdašnji komunisti. Koliko je desetljeća pak bio službeno prešućivan 22. lipnja i Sisak, a slavljen 27. srpnja i Srb, moglo bi biti da su se sisački partizani otišli boriti (i) za komunističku Hrvatsku. No nikakvi hrvatski ideološki popravci nisu mogli zaustaviti dugoročno raspadanje Jugoslavije, započeto upravo pucnjem kosmatog Puniše u legendarnog Stipicu.
Sve što se poslije toga događalo, unatoč svekolikom ideološkom kiču, partijskim lakirovkama i političkoj draperiji, bilo je samo vrijeme truljenja. Jugoslavija je početkom prošloga stoljeća počela kao tragikomični politički igrokaz, trajala kao sporadična, ali stalna hrvatska tragedija, da bi ono što je od nje ostalo pred milijunskim gledalištem završilo kao najbudalastija farsa. Njemački “bliski susret” Hrvata i Srba vjerojatno bi bio drama.