Kraj nacionalnog pomirenja

Prvi slobodno izabrani hrvatski predsjednik je najvjerojatnije i umro u uvjerenju da je ostvario ideju nacionalne političke pomirbe. Ali naum SDP-a da za braniteljske probleme angažira brigadira Antu Kotromanovića i pristanak toga donedavnog "poznatog desničara" da se angažira kao "suputnik" SDP-a, na određeni je način opovrgnulo uvjerenje pokojnog predsjednika.

Ono što je on mislio da je pretvorio u hrvatsku realnost, danas unutar SDP-a nastoje završiti najistaknutiji "komunistički revizionisti": Ivica Račan i Milan Bandić. Da je nekoć ideološki stigmatizirani Kotromanović u predvorju SDP-a samo popio kavu s SDP-ovim portirom vjerojatno bi Račana i Bandića intelektulaniji i ideološki zagriženiji dio stranke proglasio za hrvatskog Bernsteina i Kautskog, a brigadira neki njegovi prijatelji nakon toga poprijeko gledali. Sada pak Račan i Kotromanović zbore kao stari pajdaši, a drugovi i prijatelji im uglavnom šute.

Prije "revolucije" iz 2000., koja gotovo da je proglašena nultom godinom naše novije povijesti, esdepeovci su se vjerojatno osjećali kao da je po njima naslovljen hit "Svi vole Raymonda". Mnogi su ih oblijetali, hvalili i salijetali. Jednako pojedinci i stranke željni časti, masti i vlasti. Slutnja vlasti tadašnjem je SDP-u privukla i neočekivane, a izborna pobjeda je, kao i uvijek, pod šator pobjednika primamila i mnoštvo nezvanika. Danas, osim iznenađujućeg dolaska brigadira Ante Kotromanovića, oko SDP-a se više ne motaju (ne)pozvani gosti. Udaljile su se čak i bivše članice šesteročlane koalicije, dvojeći bi li u nove izbore same, s SDP-om, ili s nekim drugim.

Prije 2000. esdepeovci su radili dvostruko okupljanje: unutarstranačko i međustranačko. Unutar stranke, najviše zahvaljujući višku energije i moći uvjeravanja Milana Bandića, stvorili su,osnivanjem Savjeta SDP-a, inačicu nekadašnje pučke fronte. Tu su na kontri spram HDZ-a prozvanog "zločinačkom organizacijom" okupili niz znanih intelektualaca, od onih koji su samo desetak godina ranije uspaljeno branili stav "komuniste ne mogu smisliti", do onih koji su imali stavove i "ljevije od pameti".

I to unutarstrančko kao i međustranačko okupljanje temeljilo se više na ideji, ideologiji i idolatriji vlasti, nego na sličnosti osobnih i stranačkih svjetonazora.
Tuđmanova zamisao nacionalne političke pomirbe temeljena na ideji stvaranja hrvatske države nikada nije dovedena dokraja. Manolić, Mesić, Boljkovac i drugi s istom ideološkom popudbinom nikada se zapravo nisu pomirili sa Šuškom, Vukojevićem i drugima iz "hercegovačkog lobija", unatoč tome što su bili u istoj stranci. Bandićev i Račanov stranački cement tu se pokazao čvršćim, držeći na okupu i "stare kadrove" i novopridošle "podupiruće članove", poput Mirka Filipovića i Ljube Jurčića.

Očekivati je da će slično biti i s udomljivanjem Ante Kotromanovića. Nije tu posrijedi samo uvjerenje da se netko "promijenio nabolje" nego vjerojatno i nestanak zadnjih načela u politici. Ako je istina da samo budale ne mijenjaju mišljenje, onda je vjerojatno i istina da samo budale vjeruju da baš tako mora i biti. Da u politici ne mijenjaju mišljenja samo pojedinci nego i stranke vidi se i po mijenjaju njihovih interesa.

Možda je to najzornije baš sa SDP-om, kojega su izgleda napustili bivši sateliti, pa se našao u situaciji da od nekadašnjeg  "Raymonda" postane "Pale". Nestanak velikih nacionalnih ideja i temeljnih načela politiku će učiniti mogućom za svaku kombinaciju, savez i partnerstvo. Nakon pretvaranja HDZ-a u "stranku demokratskih promjena" i završetkom nacionalne političke pomirbe unutar SDP-a, u politici će vjerojatno nestati i svako moguće čudo.