Nevjerojatno je kako brzo se tvrdnja vukovarskog gradonačelnika da je "Vukovar epicentar velikosrpske puzajuće agresije u Hrvatskoj" preokrenula tako da je on sam u medijskim obradama prikazan kao taj koji agresivno manipulira i proizvodi negativnu atmosferu. Kao da je on nešto izmislio!
Otprilike kao da su otkrili da je on osobno fotošopirao snimke ministra Tolušića, a ne samo objavio ono što su tisuće očiju mogle javno vidjeti. Nema nikakve dvojbe da je snimka na kojoj vukovarski srednjoškolci koji pohađaju nastavu na srpskom jeziku ostaju sjediti na izvođenje hrvatske himne problematična u smislu zaštite prava maloljetnika, no, to ovdje nije meritum i nimalo ne mijenja zabrinjavajuću činjenicu - da se tako nešto itekako događa.
Nisam od onih koji stoje u vojničkom stavu i s rukom na srcu dok se izvodi državna himna, no, ako zbog ničeg drugog onda barem iz puke ljubaznosti na nekoj svečanosti pristojno ću ustati na javno izvođenje bilo čije himne, pa tako i srbijanske. Ne smatram ni da je nekakav posebno veliki krimen što nekom drugom srce ne zaigra na prve taktove Lijepe naše, jer nisu svi dužni osjećati ljubav prema državnim simbolima. Koliko god to bilo tužno, nitko nema niti obvezu voljeti državu u kojoj se rodio i u kojoj živi, uostalom, ima u Hrvatskoj dovoljno i onih koji nisu srpske nacionalnosti, a koji vjeruju da je Hrvatska slučajna država u kojoj su se nekom sudbom kletom zatekli, otprilike kao u onoj hit reklami za pivo.
No, ako je u hrvatskom Podunavlju i dva desetljeća nakon mirne reintegracije više pravilo nego iznimka da djeca jedne nacionalnosti pokazuju prijezir prema simbolima svoje hrvatske domovine, onda se itekako moramo zamisliti zašto je to tako.
"Odbacujemo optužbe da učimo djecu da rade protiv države," odgovara vijećnik Srbin gradonačelniku Hrvatu. Bilo bi, dakako, na ničemu utemeljeno reći da Srbi u Hrvatskoj, pa pa tako i Srbi u Podunavlju svoju djecu svjesno odgajaju kao neprijatelje ove države. Imamo mnoštvo primjera koji dokazuju suprotno.
No, posve je očito da nije baš malo onih koje nisu odgajali da je osjećaju kao svoju, vlastitu, srcu blisku. Ili da barem nisu odrastali u okružju u kojem bi to bilo samorazumljivo, a kamoli jednostavno i prirodno. Nema nikakve dvojbe da je mirna reintegracija veliko postignuće, iako je posve jasno da do nje nikad ne bi bilo došlo da prvo nije bilo odlučnog olujnog ratnog obračuna s velikosrpskim projektom koji po ničemu nije bio puzajući.
To ne znači da cijena mira nije također bila visoka, a platili smo je u dva desetljeća podijeljenog društva i odgajanja djece kao po pravilima rasne segregacije. Naravno da ima mnoštvo primjera da djeca Hrvata i Srba takve stvarne ili virtualno ograde preskaču ili zaobilaze, no ipak ostaje činjenica da je Vukovar podijeljen grad. Ničija djeca tu svakako nisu i ne mogu biti krivci, već žrtve sustava koji je trebao biti zamišljen kao tranzicijski, a kojega smo i dan danas zatočenici.
Naravno, onih kojima odgovara ovakvo stanje. Ima među Srbima onih koji bi Srbe i u bantustanima ostavili, samo kad bi ti bantustani imali bilo kakve granice. Ni žica im ne bi smetala, naprotiv. Ima sasvim sigurno i među Hrvatima onih koji bi rado izbjegli bilo kakvu političku ili inu “kontaminaciju”. U očima i jednih i drugih blista krilatica “Što gore - to bolje”.
Vodstvu hrvatskih Srba nije nikad palo na pamet javno ustati protiv takve segregacije. Naprotiv, često se doima kao da uživaju plačno zboriti kako su građani drugog reda, gotovo istim rječnikom kao njihovi velikosrpski sponzori iz Beograda. Kako ozbiljno doživjeti suze čovjeka koji na obljetnicu Oluje u Bačkoj Palanci s pogledom na Ilok pokorno sluša Vučićeve lamentacije o ustaškoj Hrvatskoj, a da se pritom nijednom ne sjeti egzodusa Hrvata iz Iloka?
VIDEO Što Vukovarke misle o životu u tom gradu?
Tko misli da su memorandumI SANU planovi stvar prošlosti, taj ne živi u stvarnom svijetu, ti planovi itekako su aktivni, samo prilagođeni novim geopolitičkim odnosima. Sve je naravno bolje od rata i izgubljenih života, no, odavno je došlo vrijeme da se podvuče crta. Modus operandi ove vlade jest zadržavanje statusa quo, no, vrijeme je za državničke poteze.
Segregirano školstvo treba pod hitno ukinuti jer hrvatska djeca različitih nacionalnosti u hrvatskom Podunavlju ne smiju sjediti u odvojenim klupama. Srbi u Hrvatskoj moraju pohađati nastavu kao i sva druga djeca, tek uz dodatne sate na kojima bi učili o jeziku, povijesti i kulturi svojeg naroda. Nije to čarobni štapić kojim će se preko noći riješiti problemi, dapače, treba unaprijed biti spreman da će to kratkoročno stvoriti više prilika za incidente, ali to je osnovni preduvjet kako u budućnosti ne bismo imali teže okršaje kakvi više ničim ne bi mogli biti ispravljeni.
Video: Specijalist za obradu fotografija prokomentirao nam je montažu ministra Tolušića i prostitutke
Da postoji u Hrvatskoj iole ozbiljan političar, a posebice premijer, morao bi priupitati ministricu obrazovanja kada misli ukinuti segregaciju u školama. To bi joj trebao naime biti prioritet. Rasne segregacije nema više ni u Južnoafričkoj republici, samo još u Hrvatskoj. Ali očito ministrica ima neke druge prioritete pa nam uskoro škole, makar bile ideološki “napredne” i transrodne, neće više ni trebati. Uostalom, ona očito kani segregaciju ukinuti tako što se u školama uskoro neće učiti niti hrvatski jezik niti hrvatska povijest pa neće biti razloga da djeca ne sjede u zajedničkim razredima.