'Kralj Aleksandar Karađorđević je srpski Bonaparte'

'Kralj Aleksandar Karađorđević je srpski Bonaparte i jugoslavenski Garibaldi'. 'Kralj Aleksandar Karađorđević je najoklevetanija i najomraženija osoba u srpskoj povijesti'. Kralj Aleksandar Karađorđević je najveća ličnost u srpskoj povijesti”. To su tek neke bombastične tvrdnje koje o jugoslavenskom kralju Aleksandru Karađorđeviću, inače ubijenom 1934. godine u Marseilleu, već mjesecima iznosi srpski književnik i političar Vuk Drašković.

Naravno, Drašković to radi promovirajući vlastiti povijesni roman “Aleksandar od Jugoslavije” koji je bio i najprodavanija knjiga na prošlogodišnjem sajmu knjiga u Beogradu, ali je i knjiga koja snažno odjekuje i izvan granica Srbije pa je autor vrlo dinamično promovira ne žaleći ni trud ni vrijeme. Tako je 22. prosinca Vuk Drašković svoj najnoviji roman (a riječ je o piscu koji ima nezanemarivu bibliografiju) predstavio i u Zagrebu, i to u dvorani Muller zagrebačkog kina Europa, ali to je književno zagrebačko predstavljanje izvedeno gotovo u ilegali. O njemu se puno više pisalo u srpskim mainstream medijima, a u Hrvatskoj je uglavnom mudro prešućeno, osim nekih sporadičnih objava i komentara po internetskim bespućima.

Vuk Drašković u Zagrebu s knjigom o Aleksandru Karađorđeviću? Ma nije važno. Ljude to ne zanima. Ljudi opijeni blagdanskim ozračjem poslušno jedu svoje kobasice i germknedle, piju kuhano vino i božićno pivo, kupuju skijaške aranžmane i podmazuju skije i nije im ni na kraj pameti pomalo već isluženi srpski političar koji je u svojoj burnoj karijeri bio i šef srpske (pa i srpsko-crnogorske) diplomacije zadužen da Srbima objavjuje neugodne istine o njihovoj povijesti, ali i da ustrajno rehabilitira četnički pokret. Pa i u romanu “Noć đenerala” u kojem se pozabavio biografijom Draže Mihailovića koji je u Srbiji rehabilitiran odlukom Višeg beogradskog suda, pa se smatra neosuđivanim te su mu i vraćena građanska prava oduzeta odukom Titovih vlasti 1946. godine.

To je onaj isti general kojem su Srbi 1992. u Vukovaru podigli spomenik koji je tamo stajao sve do 1997. godine, kada je uklonjen i preseljen u Brčko. Vuk Drašković u Zagrebu je bio kratko. Uspio se fotografirati ispod ploče na kojoj piše Draškovićeva ulica, navodno je posjetio i prodajnu izložbu studenata ALU u džamiji, a za srpske novinare (jer hrvatskih gotovo i nije bilo) prisjetio se da u Zagrebu nije bio od 2006. godine kada je kao šef diplomacije bio na sastanku gdje mu je domaćica bila tadašnja ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar-Kitarović.

U reakcijama na kratki posjet Zagrebu, Drašković i njegovi zagrebački domaćini (iz Vijeća srpske nacionalne manjine, tj. iz Srpskog narodnog vijeća) požalili su se na bojkot Draškovićeve promocije ali i njegove teme, stogodišnjice osnivanja prve države s jugoslavenskim predznakom. Ali, ako je Draškovićev posjet bio samo predstavljanje njegova romana s temom koja je aktualna i u Hrvatskoj (Aleksandar Karađorđević bio je i hrvatski vladar), zašto onda i šira javnost nije bila na vrijeme upućena u njegov dolazak? I zašto je Vuk doslovno prošvercan u Zagreb, a onda i iz Zagreba?