"Kraljica" Kolinda zadovoljava želje mnogih Hrvata koji hoće imati rasnog vladara

Ponedjeljak, 4. kolovoza

Kad je Kolinda Grabar Kitarović u vrijeme Sanaderove vlasti bila ministrica vanjskih poslova, ništa je posebno nije izdvajalo kao političku zvijezdu niti se moglo naslutiti da bi to mogla postati. Bila je “jedna od” i ni po čemu “iznad”. Otada do danas bila je veleposlanica u Americi i dužnosnica u NATO-u, ali ni to sliku o njoj nije osobito obogatilo, dapače, izbivanjem iz Hrvatske pomalo je padala u zaborav. No već nakon prvih vijesti i nagovještaja da bi mogla biti kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske, bljesnula je kao možda nitko dosad u politici u samostalnoj Hrvatskoj. Odakle se pojavilo to novo lice koje nije novo, ta nova privlačnost žene koju tako dugo poznajemo? Mjesto predsjednika države bitno se razlikuje od svakog drugog političkog trona, pa i od premijerskog. Premijer je “profana” dužnost, koju “kompromitira” već sama činjenica da je riječ o izvršnoj vlasti, koja je sama po sebi “prljava”. Predsjednik države je uzvišenija, nebeskija, božanskija titula. Zapravo – titula kraljevska.

Zgodnoj, lijepoj, uzornoj ženi Kolindi nedostajala je aureola predsjednice, makar zasad samo kao kandidatkinje, pa da bude doživljena kao kraljica, da se iz skučenosti ministrice, veleposlanice i međunarodne dužnosnice vine u raskoš suverenog nacionalnog božanstva koji zadovoljava želju podanika da imaju “rasnog” vladara. Nikako drukčije ne može se objasniti kako je jučer, prema svim izvještajima sa sinjske Alke, bila glavna zvijezda na toj nacionalnoj priredbi koja je ugostila manje-više svu hrvatsku političku elitu. Krasnih crta lica, šarmantna, uvijek lijepo odjevena, uvijek nasmiješena i savršena izgleda, ali baš nimalo koketna, ona ujedinjuje u sebi ženstvenost, vedrinu, majčinstvo i nevinost. Takvom se doimala i na Alki, gdje je njezino pojavljivanje bilo oskudno i gdje nije imala nikakvu ulogu, ali bila je to prva njezina velika nacionalna promocija, to prije što je zasjenila svoga takmaca Ivu Josipovića. U nadnaslovima, naslovima i podnaslovima izvještaja iz Sinja otprilike ista pozornost posvećena je pobjedniku Alke i Kolindi.

Nova hrvatska “kraljica”, obrazovana, sa znanjem nekoliko jezika i svjetskim ugledom, premda u politici odavna poznata, kao političarka nije nimalo potrošena niti bilo čime kompromitirana. I nasljeđuje dragocjen kapital iz vremena despotske vladavine Ive Sanadera – bila je u njegovoj nemilosti, zacijelo ne zato što je govorila “kud Ivo, tud i ja” i što je od toga pokvarenjaka stvarala kult. Čime se takvom rivalu može suprotstaviti Ivo Josipović? Uglavnom – ničim. Za bolji život u Hrvatskoj nije učinio ništa, za pravedniju Hrvatsku nije učinio ništa, jedino je bio ustrajni tješitelj u sve lošijem životu i sve nepravednijem društvu. No što bi kao predsjednica mogla učiniti Kolinda? To će nam svakako morati reći u predizbornoj kampanji i, bude li izabrana, odlučno ostvarivati. U protivnom, ružnoća njezina kraja mogla bi biti puno veća od ljepote sadašnjeg početka.

Subota, 2. kolovoza

Poštenjaci iz vrha SDP-a šire Kozaračko kolo

Evo još jedne SDP-ove afere. U javnosti se pojavio e-mail u kojem SDP-ova gradonačelnica Siska Kristina Ikić Baniček gotovo naređuje moćniku Hrvatskih željeznica da čišćenje dijela pruge od Topuskog do Karlovca, procijenjeno na milijune kuna, dade SDP-ovoj udruzi Kopa beach. “Smatram da su i njihova molba i rad dovoljno vrijedni da se uzmu u razmatranje i u konačnici odobre”, piše gradonačelnica bivšem čelniku HŽ-ove infrastrukture Darku Peričiću. Trebalo bi vremena i truda ustanoviti koji je to po redu slučaj stranačkih, kumskih, rodbinskih, prijateljskih kriterija po kojima se zapošljava u državnim službama ili daju poslovi u državnim tvrtkama i ustanovama, koji je to po redu sukob interesa, korupcija i prisvajanje društvenog novca... Ali već se na prvi pogled vidi – ima ih sasvim dovoljno da sudionici SDP-ovih nepodopština zaigraju Kozaračko kolo koje bi poveli Zoran Milanović, Marina Lovrić Merzel, Željko Sabo i drugi poštenjaci iz vrha vladajuće stranke.

Nedjelja, 3. kolovoza

Zašto bi morao vjerovati u mit pomirbe s Pupovcem

Ima ljudskih odnosa koji su poruka već po riječima koje ih izražavaju. Recimo, pomirenje ili pomirba. Pomirba sama po sebi znači da joj treba težiti, ona je zadaća, zapovijed, odnosno mit. No zašto bi čovjek morao vjerovati u taj mit? Na primjer, pomirba s Miloradom Pupovcem. Što će pomirba bilo kojem čestitom Hrvatu s tim zadrtim srpskim ekstremistom koji je huškao na rat, među ostalim i izjavom da je Katolička crkva prekrstila 11.000 pravoslavne djece, a toga se huškanja nikad nije odrekao. Danas Pupovac na komemoraciji civilnim žrtvama Oluje u Dvoru kaže – neće biti pomirenja dok sve žrtve ne budu jednake, dok se ne budemo sjećali svih i Srba i Hrvata poginulih od 1991. do 1995. A on je osobnim primjerom pokazao kao to činiti – u Srbu se nedavno sjećao svih Hrvata koji su u ljeto 1941. godine bili žrtve četničkog i komunističkog pokolja nazvanog “dan ustanka”.

Foto: Edina Žuko/PIXSELL

Utorak, 5. kolovoza

Tragedija Palestinaca i Domovinski rat – isti stav

Mediji na koljenima mole službenu Hrvatsku da osudi “krvave zločine” Izraelaca u Pojasu Gaze, gdje je poginulo 250 nevine djece i gdje se granatiraju bolnice, škole, tržnice... Pri tome podsjećaju kako je naša zemlja “i sama prošla kalvariju Domovinskog rata”. Čudna je i previše zahtjevna ta hrvatska javnost koja bi trebala znati da je osoba od koje se očekuje stav prema tragediji Palestinaca, ministrica Vesna Pusić, na svoj način taj stav zauzela baš kao i prema Domovinskom ratu. Ona očito u izraelskom napadu na Pojas Gaze ne razlikuje žrtvu i agresora, kao što nije rezlikovala ni u jeku Domovinskog rata, kad su ubijani i Hrvatska i njezina djeca, i kad je sa Slavkom Goldsteinom u Zagrebu, u Muzeju Mimara, organizirala okrugli stol pod nazivom “Hrvati i Srbi”. Probrani srpski i hrvatski intelektualci uglavnom su izjednačavali krivnju, to jest izjednačavali su srpski tenk, pušku i nož s hrvatskim starcima, ženama i djecom nemilice ubijanim i proganjanim od Vukovara do Škabrnje. Vesna Pusić – sramota jučer, sramota danas.

Srijeda, 6. kolovoza

Kao gladne zvijeri vrebaju na ustaške znakove

Ni za što se tako marljivo policija ovih dana nije pripremala kao za motrenje onoga što će se događati na proslavi Oluje u Čavoglavama (“Sve snimamo!”) i za moguće sankcioniranje “ustaša”. Svih ovih godina vlasti nikad nije palo na pamet da su ti deseci tisuća ljudi njezini građani. Prema rankovićevskom, udbaškom naslijeđu, obnovljenom poslije Tuđmanove smrti i pobjede morbidne koalicije Budiša-Račan, mnoštvo Hrvata je sumnjivo, a Domovinski rat je samo ono što je ostalo poslije detuđmanizacije. I dok su Josipović i Milanović odveli Hrvatsku u propast kakvu povijest ne pamti, poput gladnih zvijeri vrebaju na ustaške znakove da ih ščepaju i zasite svoju blajburšku antifašističku glad, mnogo veću od brige za zemlju. Vojnici zločinca Tita.

Četvrtak, 7. kolovoza

Regionalnoj braći stalno nude “punu potporu”

Kako se za Europsku uniju priprema Srbija, kojoj će na tom putu, kako je svojedobno u Beogradu obećao Zoran Milanović, Hrvatska “dati sve od sebe”? Priprema se i tako da Srpska istinska pravoslavna crkva na istoku Srbije u blizini Bora već drugu godinu organizira kamp u kojem se srpska djeca od sedam do sedamnaest godina, uz odobrenje i novčanu potporu roditelja, uče vojnim vještinama. S puškom u ruci, nabijanjem kondicije i uvježbavanjem borilačkih umijeća pripremaju se za otpor “militantnom sekularizmu i liberalizmu, denacionalizaciji svijesti i dekristijanizaciji duše”. Naravno, i za otpor katolicizmu. Pitate se kako su na kamp reagirale lokalne vlasti. Nisu uopće reagirale. Ali zato u svakoj prigodi reagiraju Josipović i Milanović koji regionalnoj braći u Beogradu za EU daju “punu potporu”.

Petak, 8. kolovoza

Nebriga za umrijeti od sramote ako se ima obraz

Dvije zastrašujuće vijesti obilježile su Dan pobjede i domovinske zahvalnosti – samoubojstvo branitelja u Vodicama i pad MiG-a kraj Velike Gorice. Ne samo ministrima Matiću i Kotromanoviću nego cijeloj vladajućoj hijerarhiji, s Josipovićem i Milanovićem na čelu, mnogo više od zvižduka u Kninu, ta dva događaja postavljaju pitanja poslije kojih se umire od sramote – odakle ta nebriga za one koji su ovu zemlju obranili i za ono čime bismo je ubuduće trebali braniti? Gdje će se pred tom sramotom sakriti, ili možda njihovu obrazu sklonište i ne treba jer ga ionako nemaju?