Kolumna

Kratke priče u kojima muškarci utopistički tragaju za ljubavi koja nema samo fizičku dimenziju

Foto: Davor Višnjić/PIXSELL
Roman Simić, Korana Serdarević i Ivan Jozić
Foto: Davor Višnjić/PIXSELL
Roman Simić, Korana Serdarević i Ivan Jozić
10.04.2016.
u 11:50
Naziv zbirke duhovita je parafraza slavne zbirke čileanskog pjesnika Pabla Nerude “Dvadeset ljubavnih i jedna očajna”, ali i pragmatički pokušaj privlačenja onog dijela čitateljske publike koja voli uvijek popularne rodne teme svoditi na jeftine predrasude i prozirne ladice.
Pogledaj originalni članak

Ivan Jozić prvu je knjigu, zbirku kratkih priča “Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih”, objavio kod uglednog nakladnika Frakture i pod uredničkom paskom iskusnog kratkopričaškog hrvatskog praktičara Romana Simića Bodrožića. Već je i prvo predstavljanje ove knjige u zagrebačkom VIP clubu (koji je svojedobno ugostio i jednog Jonathana Franzena) posvjedočilo da Jozić ima brojne prijatelje i poklonike, štovatelje i fanove, koji svi možda i nisu iz literarnog svijeta, ali će sasvim sigurno pozorno pročitati autorov prvijenac.

Naziv zbirke duhovita je parafraza slavne zbirke čileanskog pjesnika Pabla Nerude “Dvadeset ljubavnih i jedna očajna”, ali i pragmatički pokušaj privlačenja onog dijela čitateljske publike koja voli uvijek popularne rodne teme svoditi na jeftine predrasude i prozirne ladice. Na pitanje je li Jozićeva zbirka priča “Muška svinja…” nekakav autobiografski mačistički novokomponirani brevijar koji će na stotinu i pedeset stranica razotkriti seksualnu dušu suvremenog muškarca pomalo čak i aseksualne današnjice, odgovor je krajnje negativan, iako u “Muškoj svinji…” ipak ima i seksa, i to ne uvijek samo u tragovima. Ali teme o ljudskoj seksualnosti u ovoj zbirci nikako ne prevladavaju. Autora očito puno više zanima pomalo utopistička potraga za ljubavi (koja, naravno, nema samo svoju pojednostavljenu fizičku dimenziju i perspektivu) po raznim meridijanima i paralelama globaliziranog svijeta koja je obogaćena sa, za hrvatske prilike, neuobičajeno velikom količinom izvornog neusiljenog humora. Jozić je doista izvorno duhovit tip i tu bi duhovitost u budućnosti trebao još i više razvijati.

No, u Joziću se krije i odličan putopisac rijetke emotivnosti, ali i potencijalni kurentni dramatičar, jer voli kratke, ubojite dijaloge i vrlo lako čitatelja uvodi u dramatične, gotovo filmske odnose između likova. Očito je riječ o autoru koji voli putovanja, kroz koja kroči širom otvorenih očiju potpuno spreman za avanture svakojake vrste, ali i osobi koja se voli identificirati s neupitnim filmskim kanoniziranim likovima. Ali, riječ je i o piscu koji voli iznenaditi čitatelja, pa se često potpuno neočekivano i naglo voli odmetnuti u nelinearne nadrealističke scene ili u epiloški minimalizam, a onda i u haiku priče sastavljene od tek nekoliko oljuštenih rečenica koje doista mogu funkcionirati i kao ekonomične pjesme u prozi. Poneke priče, kao što su to “Vrhunac dana” ili pak amblematski “Majmun” vrlo su se lako mogle prometnuti ili u novele ili u kraće romane, jer imaju potencijala koji nadmašuje u osnovi ipak lapidarnu formu kratke priče. Odlična je i višeslojna priča “Angelo na trosjedu” u kojoj je autor majstorski i angažirano progovorio o hrvatskoj zbilji opterećenoj oružjem, nacionalnim provokacijama i trajno neraščišćenim tabu-temama sublimirajući sve njih na samo par stranica moćnog, silno maštovitog teksta u stilu nekakvog otočkog jadranskog vesterna snažne likovnosti.

Izvrsno funkcioniraju i autoreferentne priče u kojima autor lucidno i bez dlake na jeziku piše o tragediji današnjeg grozničavog copy-paste novinarstva ili o piscu početniku koji se uz pomalo trilersku, gotovo kafkijansku atmosferu pokušava približiti uvaženom piscu kako bi iskamčio njegovo mišljenje o svojem literarnom talentu i djelu i pritom je spreman na ponižavanja svakojake vrste. U nekoliko priča Jozić ciljano ponavlja iste motive. Tu je, između ostalog, danas već pomalo zaboravljeni starinski telefon koji ima metaforički prerezanu žicu, ali svejednako prijeteći i neobuzdano zvoni kao glasnik loših vijesti kojeg se nikako ne da ušutkati, i to još u vrijeme bežičnih, sveprisutnih komunikacija koje uništavaju osobne a onda i taktilne kontakte između ljudi. U tom drečavom telefonu nekako se najzornije ogleda neuobičajena sceničnost pojedinih Jozićevih priča. I neki su likovi sazdani od vrlo sličnog materijala. Vrlo su često to bizarni muškarci u raznim fazama propadanja i preispitivanja, pa se neke priče čine kao epizode i ne baš tako labavo povezanog proznog serijala koji sudbinski luta globusom od Ukrajine i Novog Zagreba do Provanse i SAD-a.

>> Predstavljena zbirka pjesama "Kad sve završi" pokojne Kristine Šušnjare

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.