Sukladno prevladajućoj ideologiji o potrebi dovršetka privatizacije, početkom prosinca 1992. Sabor je izglasao i Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP), a sam HFP je osnovan 1. Svibnja 1993. Fond je naslijedio i preuzeo ulogu i nadležnost Agencije RH za restrukturiranje i razvoj te Fonda za razvoj RH. Fondom je upravljao upravni odbor od devet članova, a vodio ga je predsjednik Fonda. Prvi predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju bio je danas teško bolesni Ivan Penić koji je tu dužnost obavljao do 1995. U to vrijeme predsjednik Vlade RH bio je Nikica Valentić (3. travnja 1993.- 7. studenog 1995.). a Borislav Škegro je u proljeće 1993. postao potpredsjednik Vlade RH za gospodarstvo i automatizmom zakona ujedno i predsjednik upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju. Imperativ vlade je bio što više poduzeća privatizirati.
– Kada sam prvi put došao na sjednicu kao predsjednik Upravnog odbora HFP-a, u travnju 1993. godine, rekao sam kolegiju Fonda: Netko ovo mora napraviti. Nas je zapala ta dužnost. Napadat će nas sa svih strana, no to se napraviti mora! – priča Škegro koji se, sukladno svojim stavovima o iberalnom tržištu, jako zalagao za privatizaciju.
Upravo je on kao predsjednik Upravnog odbora HFP-a donosio sve važne odluke o privatizaciji, osim za poduzeća koja su zakonom bila izuzeta (HPT, INA, HEP, HŽ, HŠ i slična), a tu je bio i Ivan Penić kao predsjednik HFP-a.
Pod snažnim pritiskom lobija, budućih tajkuna i dijela političara, u listopadu 1993. donesena je druga izmjena Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Prema tim izmjenama , neotplaćene dionice kupljene na obročnu otplatu njihov imatelj (prenositelj) mogao je prenijeti na druge osobe, a stjecatelj dionica je mogao preuzeti prenositeljev dug prema Hrvatskom fondu za privatizaciju, s tim da stjecatelj preuzima sva prava i obveze.
Sve za sto maraka
Ova izmjene zakona važna je zbog toga što je omogućila pauperiziranom radništvu i građanima da dionice prodaju ispod cijene. Bio je to razlog zbog kojeg su se pojavili “torbari” s novcem koji su od malih dioničara, radnika, građana i ratnih veterana, odmah počeli kupovali dionice i poduzeća za koja su bili zainteresirani. U siječnju 1994. godine donesena je i treća izmjena Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Izmjene Zakona su, prema akademiku Barbiću, krive za ono u što se, na kraju, pretvorila privatizacija i pretvorba.
– Po izvornoj verziji Zakona niste imali pravo na dividendu za dio dionica koje niste platili nego samo ono što je plaćeno. Ako si otplatio deset posto, mogao si dobiti samo taj postotak dividende koji bi otpao na tu dionicu. Nije bila predviđena prodaja dionice koja nije u cijelosti plaćena. U Zakonu nije izričito tako napisano, ali da je to tako vidi se prema drugoj izmjeni Zakona u kojoj se propisalo da se dionica može prodati i ako nije u cijelosti plaćena. Kasnijom izmjenom Zakona to je omogućeno, a državi će je platiti onaj kome ste je prenijeli. Zakon je izmijenjen, tako da se dobiva dividenda i kada dionica nije plaćena. Tada je počeo cirkus, došao je torbar pa je za sto maraka kupio vaš paket dionica i na temelju njih dobivao dividendu iako dionice nisu bile u cjelosti plaćene. Tako su torbari pokupili dividendu, s njome platiti dionice, ako su to uopće i učinili, i preuzimali tvrtke – pojašnjava akademik Barbić dvadeset godina poslije.
Stipe Hrkać, jedan od bivših predsjednika HFP-a, ima svoje objašnjenje pojave fenomena torbara odnosno ljudi koji su u ime krupnog kapitala po niskoj cijeni jeftino kupovali dionice od malih dioničara.
Izmjene usmjerile tijek
– Ako je netko uplatio tisuću maraka, mogao je povući 50 posto dionica. Dakle, za tisuću maraka dobio je deset tisuća. Ostalih deset trebao je otplatiti po punoj nominali. Tko je pametno razmišljao, uplatio je pet posto, povukao deset tisuća i napravio raskid ugovora. Tko će uplaćivati po nominali ako mu je dopušteno da povuče 50 posto?! Oni to svakakao ne bi otplaćivali. I što se onda desilo?! U početku su dolazili torbari i otkupljivali pravo na cijeli paket od 20 tisuća. Zakon je bio takav da se dionice nisu mogle preprodavati ako nisu otplaćene... Poslije, vidjelo se de zakonska ograničenja nemaju nikave svrhe bez obzira što je zakon napravljen da štiti male dioničare. Nije im se moglo zabraniti prodavati dionice. Ako im treba tisuću maraka, oni će, na žalost, prodati dvadeset tisuća da bi dobili tisuću – pošanjava Hrkać.
Milan Kovač, poznati HDZ-ovac iz 90-ih, uzalud se zalagao za to da se spriječi torbarenje, međutim, u tome nije uspio. I nakon svih promjena Zakona o pretvorbi i Zakona o privatizaciji, iz izvornog zakona ostalo je ograničenje prema kojem se ni sredstva ni imovina dioničkog društva nisu mogla koristiti za otplatu dionica niti kao osiguranje za tu otplatu. Zakon se, međutim, nije poštovao ni u tom dijelu, a provedbu nitko nije nadzirao.
– To je bilo zabranjeno, ali nisam siguran da se uvijek kontroliralo. Tko je to kontrolirao?! Sve je to bilo izmijenjeno s nekoliko izmjena Zakona u pripremi kojih nisam sudjelovao, jer kad je država vidjela koliko je ograničenja uneseno u Zakon izradu izmjena je povjerila drugima. Po izvornom Zakonu učinjene su samo neke pretvorbe jer su brzo uslijedile izmjene koje su zapravo usmjerile tijek pretvorbe. Zakon o privatizaciji koji je kasnije donesen izradili su u Hrvatskom fondu za privatizaciju – tvrdi akademik Barbić.
I publicist Darko Petričić, autor knjige Kriminal u hrvatskoj pretvorbi, upozorava na nepoštovanje zakona.
– Zakoni su bili napisani za prosječne građane kod kojih je trebao biti stvoren privid poštenog zakonskog okvira, no politika je odabranim tajkunima dala mig da te zakone mogu kršiti, a da za to neće biti sankcionirani, što se i dogodilo. Barbiću zamjeram što se nijednom javno nije pobunio protiv kriminala iz pretvorbe kada je već postalo vidljivo u kojem smjeru sve to ide, a bio je autoritet koji je to mogao napraviti. Vjerojatno su ga u tome spriječavali izdašni državni honorari – ironičano kaže publicist i istraživač Petričić.
>> Stranci: Dajte vi to što brže obavite! Šok-raspodjela!
>> "Ljudi, pa mi idemo u grabež! Tu neće biti mira 30 godina"