Hrvatska ima najnižu stopu ranog napuštanja školovanja u Europskoj uniji – ona kod nas iznosi 3,3 posto, a europski je prosjek 10,6% – i to je u odnosu na druge zemlje članice jedina hrvatska prednost u obrazovnom području.
Najmanje u školi
Nasuprot toj pozitivnoj činjenici, kod nas je ciklus obveznog osnovnog obrazovanja među najkraćima u EU – naši učenici u osnovnu školu idu, kako ističu iz Europske komisije, samo osam godina. Na tu je dobro poznatu činjenicu, koju brojni obrazovni djelatnici i stručnjaci u Hrvatskoj ističu od 2009. godine, iznova upozorila Europska komisija u svojem ovogodišnjem izvješću, odnosno pregledu osposobljavanja i obrazovanja za 2019. godinu. U tome dokumentu Europska komisija istaknula je činjenicu da je Hrvatska u svojoj Strategiji obrazovanja, koja je usvojena u Saboru 2014. godine i koja je još obvezujuća i na snazi, predvidjela nužno povećanje osnovnoškolskog obrazovanja na devet godina, no Hrvatska u tom smjeru, jasno je to svima, neće još dugo krenuti. Niti se od usvajanja strategije imalo približila tome cilju, koliko god aktualni političari, neovisno kojoj političkoj opciji pripadali, tvrdili suprotno.
Naime, osim što imamo najkraće vrijeme trajanja osnovnoškolskog obrazovanja, naš učenici u školi provedu i najmanje vremena. U osnovnoškolskom obrazovanju nastava nam prosječno traje 473 sata godišnje, dok je prosjek Europske unije 748 sati, a u nižem sekundarnom obrazovanju naši provode 637 sati, a europski je prosjek 877 sati. K tome, naši učenici svoje obrazovanje sve češće opisuju kao naporno i stresno – 42,2% jedanaestogodišnjaka i 60,9% četrnaestogodišnjaka uopće ne voli ići u školu.
I dok Europska komisija savjetuje Hrvatskoj da krene u smjeru veće satnice u školama i devetogodišnjeg obrazovnog ciklusa, to nije, najprije zbog školske infrastrukture, ni jednostavno ni jeftino izvesti: većina osnovnoškolskih ustanova radi u dvije smjene, a 14 škola u zemlji i u tri smjene. Problem je to veći što je školska infrastruktura financijski ovisna o jedinicama lokalne samouprave – one siromašnije manje izdvajaju za školstvo pa je u Hrvatskoj i neovisno o ulaganjima “Škole za život” neujednačenost uvjeta realnost. Na taj se pak problem nadovezuje novi – mreža školskih ustanova, koja je mnogim jedinicama lokalne samouprave veći uteg nego prilika za pružanje boljih uvjeta učenicima.
I dok ćemo teško moći pratiti Bugare, Estonce, Letonce, Slovence, Nijemce, Fince... kojima škole traju devet godina, i još teže Nizozemce koji se školuju 13 godina, Hrvatska, barem prema najavama ministrice obrazovanja Blaženke Divjak, ide u smjeru najprije povećanja satnice. Divjak i EU, naime, smatraju da ćemo tako pridonijeti poboljšanju rezultata hrvatskih učenika. Podsjetimo, na procjeni znanja i vještina učenika (PISA) naši 15-godišnjaci imaju niže rezultate od prosjeka EU u čitanju, prirodoslovlju, a posebno u matematici. Te tri kompetencije nužne su jer sve zemlje EU upravo njih izdvajaju kao “alate” kojima će danas učenici, a sutra radno sposobno stanovništvo izbjeći obrazovno siromaštvo.
S podrškom Svjetske banke
– Od kada sam na čelu Ministarstva, Europska komisija prepoznaje reformske procese. Što se tiče preporuke o povećanju broja sati u školi, to je i moj stav koji je u javnosti poznat barem godinu dana. Upravo zato smo u odmakloj fazi pripremanja pilot-projekta cjelodnevne nastave koja bi suštinski adresirala taj problem – nešto što dodavanje još jedne godine škole može riješiti samo parcijalno i što dugoročno teško može polučiti rezultate. Projekt pripremamo sa Svjetskom bankom i planiramo bitno ulaganje u infrastrukturu – kazala je Divjak.
VIDEO Ministrica Divjak predstavila reformu školstva ravnateljima s područja 5 slavonskih županija:
kud svi tud i mali mujo, tako i ministrica...nije bitno što se vani u školske sate ubrajaju, dodatne, izborne, izvanškolske, školske i sve ostale aktivnosti a u hrvatskoj ne.....bitno je da naša ministrica uvede duže vrijeme provedeno u školi i na taj način djeci koja uče i žele znati više i bolje oduzme vrijeme i mogućnost da budu među najboljima . ipak, mi živimo u hrvatskoj gdje je bitna podobnost pa se treba pogodovati lijenčinama kažnjavajući sve one koji svojim radom i trudom remete kult podobnosti, lijenosti i nesposobnosti. mislim, stvarno je nedopustivo da jedno normalno, kulturno i vrijedno dijete jednog običnog šljakera ima bolje ocjene i jednog dana završi za zanimanja koja su u hrvatskoj predodređena samo za određene i još pritom ostane takvo neiskvareno i psihički zdravo.