Krio je od majke da se priključio gardi pa je na položaj odlazio s jednom bombom

Ujutro je odlazio na posao, a uvečer se izvlačio na stražu, da majka Ljubica ne primijeti i preplaši se kada shvati da je i njezin jedinac krenuo u rat. Trajalo je to jedno vrijeme, no majku koja ga je strpljivo čekala u njihovu domu na Mitnici nije mogao samo tako zavarati.

Šurjak mu bio zapovjednik

– Tek je otvorio oči da živi. Jako je volio život – kaže danas, 22 godine nakon stradavanja sina Gorana Heimburgera, mati Ljubica, zagledavši se u fotografiju 23-godišnjeg mladića.

– Ovu je pancirku imao na sebi i kad je poginuo – domeće.

Onda se u sjećanjima vraća na dan kad je posljednji put vidjela sina:

– Ujutro je došao kući, a ja sam mu dala čarape. Kad je odlazio na položaj, kazao mi je: “Zbogom, majko.” Nikada prije nije se tako pozdravljao sa mnom. Obično bi rekao samo: “Bog” – kaže majka Ljubica Heimburger.

Pero Zeko, koji je Gorana poznavao od djetinjstva, kad se 1977. godine oženio njegovom sestrom Đurđicom, bio je zapovjednik voda 204. vukovarske brigade u kojem je bio i njegov šurjak:

– Nalazili smo se u Dudiku, prema Ovčari. Bilo nas je dosta i bili smo dobro organizirani, a ja sam vodio računa da Goran ostane živ. On je bio prvo odraslo dijete u mom životu. Godinu nakon što sam se vjenčao s Đurđicom, koja ga je obožavala, umro im je otac. Gorana sam odgajao, školovao, od njegova trećeg razreda osnovne škole vodio brigu o njemu... Ali nisam ga uspio spasiti – priča Pero Zeko.

Tog 3. studenog 1991. godine suborci Goran Heimburger i Boro Rađenović, Srbin iz Vukovara, smjestili su teško ranjenog branitelja u fiću i pohitali u bolnicu. Automobil se dokotrljao do pješačke staze kod dvorca. Tu ga je zaustavila paljba.

– S druge strane Dunava ispaljen je protuavionski metak. Goran je imao pancirku, ali ga nije spasila. Poginuli su on i dečko kojeg su vozili u bolnicu, Rađenović je ostao bez noge – govori Zeko.

Njemu su prvom i javili da je Goran Heimburger stradao. Oči su mu se napunile suzama kad je doznao da je Apaš, a tako su zvali Gorana, poginuo. Krenuo ga je tražiti u bolnicu. Ali, tamo više nije bilo mjesta za odlaganje mrtvih tijela. Našao ga je na betonu, prekrivenog plahtom.

Najgora vijest

Pero Zeko bio je taj koji je Goranovoj majci, a svojoj punici, morao kazati najstrašniju vijest. Kada je čula da njezina sina više nema, Ljubica Heimburger je napala Zeku, jecajući što ga nije mogao sačuvati. Trebalo je proći vremena da samoj sebi prizna da Pero Zeko nije mogao ništa učiniti.

Na dan kad je stradao majci je na odlasku kazao: “Zbogom, majko”

– Moj Goran je na položaj išao s jednom bombom i velikom voljom. A na kraju je završio tamo gdje je kao zidar radio – na vukovarskom Novom groblju – kaže Ljubica Heimburger.

Dane progonstva provela je u Kumrovcu, sanjajući kad će se moći vratiti kući. I vratila se. Njezina kuća na Mitnici u kojoj je živjela sa sinom Goranom bila je spaljena do temelja. Obnovili su je.

Pero Zeko bio je nekoliko mjeseci zatočen u srbijanskim logorima. Zbog oružane pobune u Srbiji je osuđen na 15 godina zatvora. On i Đurđica žive na Mitnici i imaju dvojicu odraslih sinova koji su zasnovali vlastite obitelji. Ljubica Heimburger gotovo svakoga dana prošeće do njih, da malo popričaju i prisjete se nekih sretnijih dana. Ona živi sama. Svi su tu, u Vukovaru. Cijela obitelj. Samo Gorana već 22 godine nema...