Kristijan Gligora (16) najmlađi je, gotovo sigurno, podvodni istraživač na svijetu. Ni Google ne poznaje ronioca koji je već s nepunih 13 godina otkrio prva arheološka nalazišta u podmorju, a njemu je to oko Mandri na otoku Pagu gotovo kao dobar dan. Jedno, drugo, treće... samo reda podvodna otkrića – antičke rive, antičke brodove, naselja iz kasnog brončanog doba. I sva priznata od arheološke struke.
– Prije sam zaronio nego što sam prohodao, s mamom Sandrom kupao bih se na plaži i kad bih vidio tatu u moru, doplivao bih do njega s plivaricama na rukama te bih ga zagrlio s leđa oko vrata i on bi mi prstom pokazivao ribice, školjke i ostale morske organizme. Tata roni već više od 40 godina, no još čekamo da i on nešto otkrije – smije se Kristijan, učenik zadarske Tehničke škole, koji je baš neki dan završio drugi razred strojarsko-računalnog smjera.
Pronašao i antički brod
Što vas vuče ispod površine mora?
– Lijepo je... Vidim ribice, boje su specifične, sve nijanse tamnoplave, a dolje morske trave, bijeli koralji, pa i crveni. Osjećam se ispunjeno. Rođen sam u Mandrama, kraj mora, i svaki dan imam priliku zaroniti. Istraživati. Dolje sam ja sretan – govori mladi Gligora.
VEZANI ČLANCI:
Iskusniji ronioci tim su putovima prošli mnogo puta, neki i stotinama, no nitko nije uočio ono što i Kristijan.
– Vjerojatno imam oko za detalje. Kad mi je bilo šest godina, tražili su u mjestu neki zlatni lančić koji je izgubio turist u akvaparku. Ja sam sa svojom malom ronilačkom maskom i malim perajama zaronio i našao ga taj čas iako ga je već desetak ljudi tražilo. Računao sam, a nisam tada znao ni računati, da moram biti okrenut tako da mi ispod vode uvijek sunčeve zrake tuku u lice i samo sam čekao da mi zlato "namigne". Izvadio sam taj zlatni lanac, procijenili su ga poslije na 3000 eura, pa ga ostavio na plaži i otišao se dalje igrati. Roniti...
Koja ste sve arheološka nalazišta otkrili?
– Potopljenu antičku rivu blizu Gajca u uvali Girenica pronašao sam s 13 godina. Vidio sam ispod sebe kamenjar, tamo negdje na dva i pol metra, a na njemu komade cigle i amfora. Lončarija, terakota, glinene crvenkastosmeđe posude. Zvao sam, kako nalaže i procedura, svog instruktora Vedrana Dorušića iz ronilačkog centra Foka, on je rekao da ništa ne diram te je kamerom snimio mjesto te smo fotografije poslali gospođi Ireni Rossi u restauratorski zavod u Zadar. Ona je potvrdila da je to – moje nalazište, da sam ga prvi prijavio. Tu je počela avantura.
Što je slijedilo?
– Već s 14 godina pronašao sam antički brod s južne strane otoka Mauna, na dubini od četiri metra. Bio je brodolom, prvo sam uočio nakupine amfora, a zatim, kad smo krenuli dublje, pronašli smo i rasutu po dnu brodsku kuhinju, klasičnu ciglu u brodskom trupu, što je bio dokaz da je to bila kuhinja. Kao, recimo, krušna peć u kojoj danas pečemo pizzu, tako je izgledala kuhinja tog broda koji je kraj Paga plovio između 1. i 3. stoljeća...
VEZANI ČLANCI:
Koje vam je bilo treće otkriće?
– Prošle jeseni između Mandri i Gajca, kod otočića Mišnjak, roneći sam uočio – zid. Odmah je bilo vidljivo da je taj zid, a bio je na dubini između 3,90 i 2,10 metara – djelo ljudskih ruku. I to 150 metara od obale. Pronašao sam i kamene vaze i posude s neobičnim špičastim dnom, a profesor Mate Parica s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru potvrdio mi je da je i on već pronašao neke ostatke na kopnu te je uveo i ovo moje podvodno otkriće kao dopunu istraživanja. Ispostavilo se da je to nalazište staro između 3000 i 3300 godina, dakle iz kasnog brončanog doba...
Što na vaša otkrića kažu kolege iz razreda?
– Iznenađeni su i moji prijatelji, nije da baš svaki dan netko toliko mlad, i to svako malo, pronađe nešto u arheologiji, a kamoli pod morem.
S otoka ste Paga, kada se dižete ujutro za odlazak u školu?
– U 5.20 zvoni budilica, u 5.45 sam na autobusu, u 8.00 u školi. Poslije ručam pa tamo iza 16 sati uzmem masku i peraje te zaronim. I nema me četiri sata.
Sve na dah?
– Tako je. Mogu izdržati i do dvije minute ispod površine, a ronim i po buri, jugu, tramontani, levantu, najljepše je na bonaci... Jedino ne ronim kada je nevera.
VEZANI ČLANCI:
Bojim se samo glisera
Što nosite na zaron?
– Već s 14 godina Decathlon me angažirao za manekena svoje ronilačke opreme Subea pa imam njihovu masku, odijelo, peraje. Ljeti sam u neoprenskom odijelu od pet, a zimi od deset milimetara. Ronim, a otac mi često pravi društvo, sve do kraja studenog.
Je li vas strah pod vodom?
– Samo glisera. Neki glisiraju blizu obale, nije ih briga za pravila, neki ih i ne znaju, i to je nama roniocima problem. Pazimo jedni na druge, a uostalom, i važno je reći da se ne roni plućima, već glavom. Ne odlazimo nikad do krajnjih granica, čovjek se ne osjeća isto svaki dan, a treba roniti – i sutra. Organizirao sam dvije akcije čišćenja podmorja, jednu u mojim Mandrama, a drugu u ACI marini Šimuni te me ACI d.d. potpomaže u mojim istraživanjima kao i ekologiji. Organiziram krajem ljeta čišćenje podmorja ispred grada Paga, doći će ronioci i iz inozemstva, a novac koji skupimo ići će za pomoć i liječenje teško bolesne djece, dvojici prijatelja s otoka, jedan je iz moje škole...
VIDEO Arheolog otkrio ostatke američkog bombardera iz II. svjetskog rata u blizini Šibenika
Znači već su stari Grci i Rimljani toliko zagađivali i vozili se po Pagu da se more dignulo 2 metra.