Za Baniček i Hasanbegovića postoji samo pola Hrvatske

Prije 76 godina, Hrvati su podijeljeni na dvije suprotstavljene ideološke strane, a nakon četiri godine NDH, 45 godina komunizma te 27 godina nove hrvatske države, mnogi se i dalje baš trude da Hrvati ostanu u međusobnoj svađi. Kristina Ikić Baniček, SDP-ova gradonačelnica Siska, i Zlatko Hasanbegović, izbjegli HDZ-ovac i osnivač nove stranke Neovisni za Hrvatsku, na prvi pogled stoje ideološki oštro jedan prema drugome.

Baniček je u Brezovici, na svečanosti obilježavanja Dana antifašističke borbe, vrlo strastveno govorila o svekolikim ofenzivama “filoustaštva”, kako tu nema sredine, nego si antifašist ili fašist, a govor je završila pokličem “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Hasanbegović je, istodobno, kazao da je zakonodavna dužnost poništiti 22. lipnja kao državni blagdan, jer da je on izvor potpuno nepotrebnog razdora u hrvatskom narodu, pa će se ukidanjem, eto, steći pretpostavke za istinsko nacionalno pomirenje. Ono što izvodi Ikić Baniček klasična je zloporaba antifašizma u političke svrhe, a ono za što se zalaže Hasanbegović svjesni je napad na Tuđmanovu ideju nacionalnog pomirenja Hrvata. Nakon što joj je Hasanbegović nabacio loptu svojim zahtjevom za ukidanje Dana antifašizma, Ikić Baniček je, kao, zaprepaštena, odmah javno pitala a što je sljedeće – vraćanje rasnih zakona, odricanje od Istre i Dalmacije? Sada je, valjda, na potezu opet Hasanbegović.

I eto nas ponovo u međusobnom kolu neriješenih svađa o ustašama i partizanima. I zašto njih dvoje misle da imaju “licenciju” za lijevo odnosno desno? Baniček svojom strastvenom isključivošću šteti upravo hrvatskom antifašizmu, jer je ono za što se ona zalaže, a to je opcija “mi ili oni”, baš u suprotnosti s antifašizmom, koji izvorno nije bio isključiv, dogmatski, nego slobodarski, motor u borbi za opstanak i povratak čovječnosti. Iskrivili su ga oni koji su između njega i komunizma stavili znak jednakosti. Danas završavati politički govor pokličem čija je svrha trebala završiti s Drugim svjetskim ratom, čista je politikantska zloporaba. 
“Smrt fašizmu, sloboda narodu” ne može biti dio normalne političke kulture i komunikacije u Hrvatskoj 2017., jer je za pola hrvatske nacije traumatičan stoga što je u komunističkom poraću ispratio na stratišta mnoge Hrvata za koje doslovce više nije bilo života u državi koju su preuzeli komunistički totalitaristi. Iskrivljeni antifašizam koji propagira Baniček imanentan je boljševizmu i isključuje drugu stranu hrvatske nacije.

Kada je Hasanbegović u pitanju, slučaj je teži. On je kao povjesničar svjestan što radi kada se zalaže za ukidanje Dana antifašizma. Poznato mu je da su u komunizmu Hrvati bili prisiljeni slaviti 27. srpnja, datum tzv. ustanka u Srbu. Baš povjesničari upozoravaju kako je to, čini se, bio više dan ustanka protiv Hrvata, a ne ustaškog režima, s obzirom na to da su tada etnički očišćena okolna hrvatska sela. Kada je Franjo Tuđman Dan antifašizma premjestio na 22. lipnja, doveo je Hrvate u poziciju da slave ono što su nam Josip Broz Tito i velikosrbi uskraćivali 45 godina, da se obilježi dan kada su Hrvati među prvima u Europi ustali protiv nacizma. Pritom nije važno jer im uspjelo ili ne dići željezničku prugu u zrak ili što su to poduzeli na isti datum kada je Hitler napao Sovjetski Savez. To su bili hrvatski antifašisti.

To je ona druga polovica hrvatske nacije. I danas strašno zvuči podatak da je 1945. na jednoj strani bilo 200.000 Hrvata, a u drugoj vojsci također 200.000 Hrvata. I kako bi onda išlo to Hasanbegovićevo nacionalno pomirenje kada bi polovici nacije sada ukinuli taj datum? A što ćemo s žestokim nacionalnim Hrvatima koji su bili u partizanima, pa su ih komunisti poslije progonili ili likvidirali? Kamo oni spadaju. Prema Baniček i Hasanbegoviću, nikamo. Jer u njihovoj Hrvatskoj, čini se, mjesta ima samo za “njihovu” polovicu Hrvata.