Kriv za 10 kuna i zaslužan za osam

Gotovo cijele prošle godine hrvatska Vlada borila se ne bi li uvjerila javnost da najtraženije gorivo eurosuper 95 neće prijeći cijenu od magičnih osam kuna, a ovih dana taj se benzin opet spustio ispod osam kuna. Zasluge i pljesak za to idu na račun Tomislava Dragičevića, prvog čovjeka Ine, jednako kao što su razočaranje i bijes pratili odluku da se cijena opasno približi svoti od deset kuna za litru.

Naravno da Dragičević nema na to apsolutno nikakav utjecaj jer je to samo posljedica svjetskih kretanja i cijene barela nafte koja se spustila ispod 60-ak dolara te cijena na Mediteranu koje prihvaća Vladina formula za određivanje cijena goriva u Hrvatskoj. Međutim, to pokazuje nešto drugo. Prvi čovjek Ine postao je zaštitnim znakom kompanije u osam i pol godina koliko sjedi u fotelji predsjednika uprave, pa sve ostalo postaje manje važno. I to da je Ina jednostavno morala graditi benzinske postaje na dalekim otocima gdje se nitko razuman ne bi upustio u takvu avanturu, da je upravo Ina bila kolateralna žrtva Vladine politike “zatvaranja” budžeta, da se socijalni mir kupovao i niskom cijenom plina itd...

Nije Dragičević bio jedini direktor najveće hrvatske kompanije koji je morao raditi pod pritiskom Vlade, ministara koji su sjedili u Nadzornom odboru štiteći interese države i očekivanja da mehanizam od 15 tisuća ljudi radi bez pogreške. Od najveće pomoći sigurno mu je bilo iskustvo stečeno od 1982. godine, kada je prvi put došao u Inu radeći u istraživanju, preradi i strateškom planiranju. Korak po korak gradio je karijeru prema vrhu iako je vjerojatno u duši ipak ostao stručnjak koji se još uvijek oduševljava knjigama o istraživanjima, načinima proizvodnje i svemu ostalom vezanom uz naftu i plin.

Iako mnogi smatraju da je na sam vrh kompanije došao zahvaljujući prijateljstvu s predsjednikom Mesićem, presudan je te 2000. godine ipak bio razgovor s Ivicom Račanom, tadašnjim premijerom, koji je smatrao da je Dragičević najbolje rješenje. Njegov najveći uspjeh svakako je to što je uspješno pripremio Inu za privatizaciju i izbor strateškog partnera, no usprkos tome, ipak nije postigao odnos s medijima kakav je vjerojatno želio. Zbog dosadašnjih rezultata i u novim odnosima Vlade i MOL-a, njegov ostanak na čelu kompanije gotovo je siguran iako mu je već desetak puta navodno ponuđeno veleposlaničko mjesto u Moskvi. No, bez obzira na taj izazov mirnijeg života, nafta mu je ipak (pre)više u krvi.