Krivci su Hrvati - nema žalbe

NED :: 20. SIJEČNJA

“Biti Srbin u Hrvatskoj u zadnjih 20 godina je izuzetno teško”, izjavio ja na Prvoj srpskoj televiziji Milorad Pupovac. Takve općenite izjave trebale bi stvoriti sliku o stalnoj i posvudašnjoj nesreći Srba u Lijepoj našoj, o zastrašivanjima, progonima, ubojstvima, o teroru koji traje otkad je samostalne Hrvatske. Pupovčeve su izjave manje-više uvijek takve - na jednoj strani žrtve Srbi a na drugoj zlotvori Hrvati. U takvoj pojednostavljenoj slici nema mjesta za upitnike, riječ je o presudi prijekoga suda - krivci su Hrvati i nema žalbe. Takvi prijeki sudovi niječu svaku mogućnost suživota između Srba i Hrvata, znače trajnost njihova neprijateljstva i iskupljuju Srbe za sve loše što su učinili i što bi mogli učiniti. Pa se tako iskupljuju i za nezapamćenu pobunu, okupaciju velikoga dijela hrvatskoga teritorija, protjerivanje nesrpskoga stanovništva i smaknuće stotina ljudi u UNPA zonama za koje dosad gotovo nitko nije odgovarao, kao što nije odgovarao za 700 ubijenih u skladištima Veleprometa u Vukovaru i mnoge druge zločine.

I kad govori o suđenjima za ratne zločine, Pupovac misli uglavnom na zločine koje su učinili Hrvati. No koliko ratnih zločinaca još slobodno šeće - mnogo više šeće srpskih, aboliranih i neaboliranih, nego hrvatskih. A i sami zločini se krivotvore, umanjuju ili uvećavaju. Stotine i tisuće hrvatskih obitelji imalo je sudbinu goru od sudbine zagrebačke srpske obitelji Zec, ali neprekidno obnavljanje mita o stradanju te obitelji druge zločine zasjenjuje. Za mnoge je “podatak” iz izvješća HHO-a o 600 ubijenih srpskih civila poslije “Oluje” istinit, neupitan, a opovrgnulo ga je samo haaško sudsko vijeće (ono koje je osudilo Gotovinu i Markača!) i svelo na nekoliko desetaka osoba. Tih se krivotvorina ni Pupovac nikad neće dotaknuti, bez njih on i ne bi mogao reći da je “biti Srbin” u Hrvatskoj “izuzetno teško”. Jer, biti Srbin u Lijepoj našoj, uz časne iznimke, značilo je biti odmetnik, pobunjenik, okupator i zločinac.

Ali predsjednik Srpskog narodnoga vijeća to nikad neće reći, on nije za istinu o ratu i o Srbima u Hrvatskoj nego za obmane o ugroženosti Srba od Hrvata kao nepromjenjivom, prirodnom stanju. Žarko Petan u duhovitoj knjizi “Veseli diktator” opisuje Tita kao hedonista koji je zbog svojih užitaka i vlasti bio spreman huškati jedne narode na druge, svađati ih pa i zakrviti njihove odnose. Premda Pupovac ne sliči puno na Tita, sliči po tome što svoju političku karijeru, vlastohleplje i pohlepu za državnim novcem koji dobiva kao srpski lider stalno pothranjuje mitom o zloj sudbini Srba u Hrvatskoj i razjarivanjem mržnje između dva naroda.

SUB :: 19. SIJEČNJA

Ne smetaju im milijuni iz džepa fašistoidnih masa

Samo dan pošto je Nino Raspudić još jednom podsjetio kako je Dalibor Matanić snimio rasistički film o Hercegovcima “Blagajnica hoće ići na more” u stilu nacističkog žigosanja Židova, Matanića je skidanje plakata za njegovu kazališnu predstavu “Fine mrtve djevojke” također podsjetilo na tridesete godine u Njemačkoj. No nije jasno gdje Matanić vidio tu “masu koja zove na zabranu”. Ili je ipak jasno? Nije bilo nikakvih masovnih manifestacija, a redatelj ih je mogao vidjeti u svome kruhu i ručku koji svaki dan jede. Naime, on živi isključivo od te mase, od njezina poreza koji je njega učinio relativnim bogatunom premda bi s novcem što ga dobije od svojih filmova i predstava crknuo od gladi. Paraziti poput Matanića nemaju nikakvih uvjerenja, svjetonazora, estetika i moralnih kriterija, svojim filmovima oni se samo dodvoravaju fondovima i producentima gdje, tko god bio na vlasti, odlučuju liberali, ljevičari, bezbošci..., koji “obožavaju” hrvatsku samostalnost, tradiciju i Domovinski rat. Samo tako Matanići, Brešani, Hribari i drugi mogu zgrnuti milijune otete iz džepa fašistoidnih hrvatskih masa kojima tako zahvalno uzvraćaju u svojim filmovima i javnim istupima.

PON :: 21. SIJEČNJA

Sramotni nepotizam čuvenog “biografa”

Zoran Milanović izvrsno poznaje biografije oporbenih saborskih zastupnika, osobito mrlje u tim biografijama, pa kad mu neki od njih postavi neugodno pitanje - pljuska li ga pljuska! No ne možemo se sjetiti da je tko od njih svoju karijeru umazao jače od samoga Milanovića kojemu je njegov ministar Željko Jovanović suprugu Sanju Musić Milanović, inače zaposlenu epidemiologinju, uključio u zdravstveni odgoj u srednjim školama, zacijelo za honorar dostojan žene predsjednika Vlade. Sramotni nepotizam, utoliko sramotniji što su toliki stručnjaci bez posla i što na dan otkaz dobije gotovo sedam stotina ljudi.

UTO :: 22. SIJEČNJA

Interes za prisegu Mr. Presidenta izvire iz uživanja u ropstvu

Prisegnuo je Barack Obama. Prisegnuo je zapravo da će svuda u svijetu štititi američke interese, makar to činio vojnom silom, pritiscima, ucjenama, prijetnjama, sankcijama... Svijet to zna, pa ga je i zanimala prisega predsjednika države o kojem mu ovisi sudbina. I kao što postoji zapravo samo jedan planetarni politički mit, a to je američki predsjednik, jedva da i u drugim područjima, kao što je kultura, to jest film, pop, rock... postoji išta drugo doli američki mitovi. Ali koliko god je američka težnja za dominacijom agresivna, toliko joj na ruku ide ropska podložnost i sluganstvo velikoga dijela svijeta prema američkoj moći i ukusu. Uživanje u ropstvu iz kojega i jest toliki interes za Obaminu prisegu.

SRI: : 23. SIJEČNJA

Suci, ne zlostavljate 
nas kriminalcima

A što kad začuđeno dijete postavi neka pitanja? Na primjer, kako na suđenju Sanaderu i HDZ-u može biti uvjerljiv Robert Ježić koji svjedoči o zločinu - ovaj put o kupnji skupocjenog BMW-a - u kojem je sam sudjelovao? Ako se pravda služi moralnom ništarijom, ne pretvara li se sama u ništa? Ako se netko iz kriminalca može prometnuti u izvor dokaza, kako tim dokazima vjerovati, jer tko je spreman na kriminal spreman je i na laž? Kako se može suditi nekome na temelju iskaza onoga kome bi se za istu stvar također trebalo suditi? Osudite Sanadera na najtežu kaznu, ali nas, gospodo suci i uskoci, ne zlostavljate, i to gotovo svakodnevno, kriminalcima kojima se pravda služi da bi osudila kriminalce.

ČET :: 24. SIJEČNJA

Uhićenjem novinara srozala se SDP-ova vlast

Kad sam pročitao vijest da je uhićena novinarka Jasna Babić - protrnuo sam. Možda zato što bi mi se i samom to moglo dogoditi. Ali bit će da je još nešto posrijedi - kao nokautom srušeno je moje uvjerenje da svemu unatoč živimo u zemlji u kojoj su novinari za policiju nedodirljivi. Ako me pamćenje dobro služi, nikad dosad u samostalnoj Hrvatskoj novinar nije zatvoren, pa bi razlog za uhićenje trebao biti jako, jako velik. Ali je nikakav, novinarka se nije odzivala na sudske pozive, zbog klevete tužio ju je Josip Radeljak Dikan, bogatun koji je vrlo često zbog navodnih mutnih poslova bio tema crnih novinskih kronika, a pozornost je privlačio i skandalima s poznatim ženama. Kad SDP-ova vlast uhićenjem novinara štiti ugled takva čovjeka, onda se i sama srozava do toga ugleda.

PET :: 25. SIJEČNJA

Bombu je mogao 
baciti i don Grubišić

Don Ivanu Grubišiću Crkva je sve dala, ali nitko za njega ne bi znao niti bi napravio političku karijeru da po Crkvi ne pljuje. Ako mu baš ništa u njoj nije valjalo, što nije otišao, što nije prestao biti njezin službenik? Ali zna on - da je to učinio, ne bi više bio zanimljiv, zloba izvan Crkve sasvim bi drukčije odjekivala nego u Crkvi samoj. Uvijek se može reći - kakva je to Crkva kad o njoj tako govori njezin vlastiti svećenik! A posljednja izjava vrhunac je pakosti prema Crkvi i podjarivanja mržnje u njezinih neprijatelja - bombu u predvorje Nadbiskupskog sjemeništa mogao je baciti i netko iz Crkve da “digne prašinu”. Mogao ju je, dakle, baciti i - don Ivan Grubišić.