Kriza zbog ministra pravde i ljudskih prava Vladimira Leposavića prva je ozbiljna pukotina koja je uzdrmala temelje nove vlade u Crnoj Gori. Međutim, to ne znači da će produkt te krize biti pad vlade Zdravka Krivokapića. Jer u igri je povratak Demokratske partije socijalista (DPS) Mila Đukanovića, a to je zajednički protivnik oko kojega se vladajuća koalicija drži zajedno, bez obzira na manja i veća neslaganja u vezi s odlukama nove vlasti. Slučaj Leposavić je prije svega udar na Krivokapića i multietnički sklad u Crnoj Gori, pri čemu se ponovno vraćaju zle devedesete i međunacionalne i međuvjerske netrpeljivosti. Crnoj Gori to u ovom trenutku, teškom zbog pandemije i ekonomskog sunovrata koji je prouzročila, nije potrebno.
Nije lako predvidjeti razrješenje slučaja Leposavić. Jasno je da ministar ne želi dati ostavku, koja bi bila najbezbolnije rješenje. Stav Leposavića oko Srebrenice je osoban, ali kontroverzan, i on je morao voditi računa o svom javnom nastupu po tom pitanju. Moguće da je postojalo drugo rješenje za taj problem. Međutim, pod različitim javnim i skrivenim pritiscima Krivokapić je povukao potez koji ga dovodi u poziciju da se zamjeri Srbima u Crnoj Gori, prije svega onim Srbima koji na svakom koraku ističu svoj identitet i ne gledaju blagonaklono prema sudu u Haagu. Situacija nije nimalo jednostavna i epilog će se znati u Skupštini Crne Gore koja o smjenjivanju ministra ima posljednju riječ. Naime, dva od tri konstituensa sadašnje vlasti ne podržavaju odluku da se Leposavića smijeni s funkcije ministra. Da bi bio smijenjen, potrebni su glasovi Đukanovićevih zastupnika i bit će zanimljivo vidjeti je li partija URA Dritana Abazovića spremna da u partnerstvu s DPS-om razriješi Leposavića s funkcije ministra pravde. Ako se to ostvari, pitanje je hoće li novi kandidat za ministra pravde imati podršku sve tri vladajuće koalicije.
Smatram da premijer Zdravko Krivokapić svojom odlukom da smijeni Leposavića nije namjeravao Beogradu pokazati srednji prst. Zbog toga je sotoniziran u srpskim medijima pod kontrolom Aleksandra Vučića. Crna Gora mora voditi računa o svojim susjedima i Krivokapić se trudio, bar prema onome što se moglo vidjeti u javnosti, ostvariti dobru suradnju i komunikaciju sa Srbijom, koja je bila loša u prijašnjem razdoblju. Slučaj Leposavić bila je svojevrsna nagazna mina za Krivokapića i njegove odnose sa Srbijom i on je donio odluku koja je naišla na odobravanje međunarodne zajednice (prije svega Zapada) i nevladina sektora u Crnoj Gori koji se bavi pitanjem ratnih zločina.
I laicima u Crnoj Gori potpuno je jasno da se crnogorska vlada nalazi pod pritiskom izvana, praktično između dvije vatre – Moskve i Zapada. Tu se vide i pokušaji utjecaja iz Beograda, djelovanjem Demokratskog fronta. Iako taj vanjski utjecaj nije ništa novo te je i prije postojao, samo što je sada, nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, donekle izraženiji i vidljiviji. Krivokapić ima veliko breme da taj utjecaj smanji, ali zasad se vide veliki problemi po tom pitanju. Vjerujem da će čak i njegovi osobni stavovi biti gledani pod prizmom tog utjecaja Zapada i Istoka, ali to je usud funkcije koju obavlja.
Pozicija Dritana Abazovića u vladi je od samog starta bila određena i on je i javno iznosio stav da njegova partija jamči vanjskopolitički put Crne Gore, koji je određen u prijašnjem razdoblju pristupanjem zemlje NATO-u. Također, Abazović je onom manjem dijelu Crne Gore, koji je u to sumnjao, poručivao da bude relaksiran i da Crna Gora promjenom vlasti neće izgubiti nezavisnost, što je godinama bila glavna poruka DPS-a. Smatram da Abazovićeva pozicija nije ugrožena, kao što nije ugrožena ni Vlada. Jasno je da će i u idućem razdoblju biti velikih kritika na račun nove izvršne vlasti i da će te kritike dolaziti i iznutra i iz oporbe, no održat će je nastojanje da se nova vlast što dulje zadrži tu, ali i da se DPS ne vrati na vlast.
Takva situacija dovela je do napetosti u zemlji. Dio građana, koji sebe nazivaju patriotima, ovih dana protestira u nekoliko crnogorskih gradova zbog namjere vlade da mijenja (ublaži) kriterije za dobivanje crnogorskog državljanstva. Vlada je odlučna mijenjati zakonsku regulativu po tom pitanju i protesti protiv te odluke vlade, koja je po svemu sudeći neizbježna, najvjerojatnije neće uroditi plodom. Protiv mijenjanja kriterija za stjecanje crnogorskog državljanstva je i Đukanovićev DPS, a od partija na vlasti se često može čuti da upravo DPS te proteste financira i idejno vodi. Uglavnom, radi se o pitanju koje je važno za DPS koji pokušava spriječiti mijenjanje zakonske regulative, koja je sve ove godine čuvala pozicije upravo te partije, a time i nauditi novoj vladajućoj većini. Na osnovi onoga što se dosad moglo vidjeti, visoki funkcionari DPS-a ponašaju se sve radikalnije u javnosti i ta partija ulazi polako, ali sigurno, u ekstremni crnogorski nacionalistički blok.
piše Vladimir Otašević, istraživački novinar crnogorskog portala LUPA