Sve miriše na 2007. godinu u Hrvatskoj. Sjetimo se, državne su financije bile uravnotežene, zabilježen je i plus u blagajni, cijene nekretnina su divljale, a sindikati su tražili povišice. U svijetu se pak valjala kriza, koja je, kao i sve ostalo, u Hrvatsku zakasnila pa je tadašnji premijer Ivo Sanader tek potkraj 2008. godine morao priznati da smo “u banani”, iako je to svima bilo jasno mjesecima prije.
Danas, jedanaest godina kasnije, u svijetu se pripremaju za novu recesiju. Njemačka ju je priznala, Italija je potonula u njezin treći ciklus, a SAD se svim silama brani od usporavanja gospodarskih aktivnosti jer je dobro ekonomsko stanje jedino što predsjednika Donalda Trumpa može zadržati u Bijeloj kući.
Neće to biti potres jačine onoga iz 2008. godine, ali će kontrakcija biti dovoljno jaka da zaljulja i tržište rada i mnoge investicijske planove. U tom ozračju, koje se već može i dokazati brojkama, u Hrvatskoj se ponovno zatvaraju oči. Sindikati iz svih središnjica, a i gotovo iz svih sektora, traže veće plaće.
U kombinaciji s nestašicom radnika, zahtjevi radnika u privatnom sektoru premašuju objektivne mogućnosti poslodavaca, a sve su jači apetiti i zaposlenika javnog sektora. Za to pak odgovornost snosi i sam premijer Andrej Plenković, koji se posljednje dvije godine, u nedostatku drugih rezultata, hvali suficitom proračuna opće države pri gotovo svakom medijskom istupu.
Dvije godine poručuje da “para” ima pa ne treba biti iznenađen da ih njegovi zaposlenici traže.
Ipak, čak je i ova neizvjesna turistička sezona pokazala da su dobre performanse u gospodarstvu koje počiva na turističkoj potrošnji i investicijama u stanove i apartmane, kula od karata koja se s prvim povjetarcem može srušiti i da valja s velikom dozom opreza promatrati što se događa s narudžbama iz Njemačke i Italije, kao i kolike su potrebe na tržištu za već uvezenim radnicima u idućim mjesecima.
Ne treba se zalijetati u potpisivanje obveza koje bi nas u slučaju krize mogle ugušiti kako Plenković ne bi, poput Sanadera, 2021. morao reći da smo “u banani”.
Ja sam cijeli život bio sudionik kriza i reformi...nikada nismo niti izišli iz krize, a reforme nisu donosile niša nova! Nekima nikada nije kriza! Nekima, pak, stalno kriza, kao što rekoh!