Oni utvrđuju i pišu onu presudnu dobru ili lošu vijest zbog koje ćemo datum kad smo je čuli zapamtiti kao novi rođendan ili početak teške borbe za vlastito zdravlje i život. I takvih vijesti godišnje, u prosjeku, napišu čak 24 tisuće. Toliko uzoraka biopsije dolazi na analizu liječnicima i osoblju Kliničkog zavoda za patologiju Ljudevit Jurak. A nitko ili zasigurno ne mnogi od te 24 tisuće nikad ih neće ni sresti ni znati da su upravo ovi ljudi i njihovo znanje postavili dijagnozu.
Naime, liječnik specijalist internist ili kirurg prenijet će pacijentu dijagnozu koju su donijeli ovi stručnjaci iz Zavoda u Vinogradskoj. I zato je njihov posao iznimno stresan iako pacijente ne susreću. Naime, temelj njihova posla je donijeti dijagnozu koja mnogima znači život.
Suvišno je napominjati kakve bi bile posljedice da u tomu pogriješe – proglasiti zdravog bolesnim ili obratno.
– Okolina nas u principu ne shvaća kao liječnike, nego misle da se materijal koji je operativno ili nekom drugom metodom odstranjen očitava u nekom kompjutoru koji “izbaci” dijagnozu. To me podsjeća na profesora Baltazara i nema veze s istinom. Ovo je stresan posao. Poglavito kada su u pitanju intraoperativne biopsije što znači da, dok traje operacija, liječnik koji operira želi znati je li tvorba zloćudna ili dobroćudna kako bi mogao odrediti opseg zahvata, jesu li rubovi čisti ili nađu nekakav čvor pa ne znaju je li limfni ili metastaza... Tada u 20 minuta treba reći je li tvorba zloćudna ili nije. Uz obdukciju djece to mi je najveći stres u poslu – opisuje prof. dr. sc. Božo Krušlin, predstojnik ovog zavoda koji pri odabiru svoje struke nije imao nikakvu dvojbu, iako njegovu bijelu kutu mnogi ne doživljavaju kao onu “pravog liječnika”. Odlučio je to na trećoj godini fakulteta jer je patologija, kako kaže, nešto najegzaktnije i najtočnije.
I svakodnevica u ovom poslu nema nikakve veze s CSI serijama, dodat će uz osmijeh i objasniti što je zapravo njegov i posao drugih patologa.
– Sav materijal koji dolazi s različitih klinika treba prvo pogledati, onda opisati i uzeti odgovarajuće uzroke za histološku analizu. To je prvi dio posla i uključuje sav materijal s klinika koje se bave kirurškim zahvatima, uključujući i one koji rade različite endoskopske zahvate, gastroskopiju, bronhoskopiju... To je, dakle, materijal koji uključuje sve – od crvuljka, žučnjaka, sluznice bronha, debelog crijeva, želuca, jetre, slezene, noge, bilo što što se odstrani ide na patologiju. Svaka je biopsija jedan broj što znači da, dobijemo li biopsiju sluznice želuca, to je jedan broj i jedna parafinska kocka, a s druge strane, dobijemo li na analizu prostatu, od nje napravimo oko 25 blokova. Kada uzmemo uzorke, materijal se mora dalje fiksirati u formalinu i uz pomoć uređaja dobiju se uzorci materijala koji se uklope u parafin te onda režu na otprilike pet mikrometara debljine, zatim se oboje i analiziraju pod mikroskopom – opisuje prof. Krušlin “proceduru” koja vodi do dijagnoze.
Gledamo li potrebno vrijeme, do toga mogu proći dani. Kao i u slučajevima kada je teže odrediti točnu dijagnozu jer nije svaki tumor jednak niti se jednako ponaša, istaknut će prof. dr. sc. Marina Kos iz Kliničke jedinice za kiruršku i ginekološku patologiju ovog zavoda. Tada se, objasnit će, rade dodatne pretrage koje će dati smjernice onkologu kako liječiti pacijenta.
Ljubav prema poslu
– Na primjeru karcinoma dojke, kada kirurg odstrani tumor, mi određujemo veličinu, postoje li metastaze u limfne čvorove, koja je konkretno vrsta tumora, hormonske receptore... Utvrđujemo je li reaktivan na neki pametan lijek ili nije, jer zašto bi ga pacijent koristio ako neće imati nikakva učinka, a imat će ozbiljne nuspojave – objašnjava ova liječnica, inače predsjednica Hrvatskog društva za patologiju i sudsku medicinu Hrvatskog liječničkog zbora. Ističe i kako sve skupa opisano u konačnici određuje terapiju koju će pacijent dobiti, što je također činjenica koju ljudi uglavnom ne znaju. I sama će reći da javnost i pacijenti uglavnom patologe povezuju samo s mrtvim tijelima, a njihov je posao daleko i puno više od toga te se uz svakodnevicu bave i pisanjem znanstvenih radova, udžbenika... Ona je svoju odluku o izboru patologije donijela jer joj se, kaže, jednostavno svidjelo pomagati bolesnima dijagnosticiranjem bolesti, prepoznavanjem tkiva i patoloških promjena u tkivima.
– Pacijent dolazi svom kirurgu i on mu kaže ono što je prof. Kos napisala, ali nas nitko ne vidi. Nakon toga odlazi onkologu koji će mu opet po nalazu prof. Kos dati primjerenu terapiju – govori medicinsko-laboratorijska inženjerka Jasna Matić, koja je cijelu karijeru provela u ovom zavodu. Njezin je posao da drži sve konce u rukama i teško je ne vidjeti koliko ga voli. A za uspješnu karijeru u ovakvom zavodu nužna je upravo, smatra, ljubav prema poslu koju osjećaju svi njezini kolege i kolegice.
– Svatko ovdje mora biti beskrajno odgovoran jer su svi naši uzorci ovdje jedinstveni. Bris će se uzeti ponovno, urin, ali ako vam uzmu komad dojke, nema ponovno... To je velika odgovornost svih nas i rad na patologiji znači timski rad između laboratorijskog osoblja i liječnika koji jedan u drugog moraju imati beskrajno povjerenje. Jer, ako ja ne odradim dobar posao u laboratoriju, tada ni liječnici ne mogu donijeti točnu dijagnozu – opisuje inženjerka Matić dodajući da se tim ovog zavoda naziva “pozadinskom frontom” i “krojačima ljudskih sudbina”.
Najviše četvero studenata
A za taj tim svake se godine na Medicinskom fakultetu odluči od dvoje do četvero studenata. No da bi izgradili karijeru u ovom zavodu, trebat će im godine i godine predanog rada jer, kako kaže i ova inženjerka, moraju procijeniti da je netko doista odgovorna osoba kako bi mogla raditi taj posao.
Treba biti i iznimno psihički stabilan jer u nekim situacijama mi u 20 minuta uz patologa moramo javiti i usmjeravati kirurga na koji će način dalje voditi operativni zahvat. A sve je više poštednih zahvata i ovakvih situacija. Sva dijagnostika ima velike strojeve, a naš je posao minuciozan “hand made” – zaključuje stručnjakinja koja je u ovoj zgradi na “brdu” Vinogradske provela svoj život.