Hrvatska je u šest godina duboke recesije izgubila 13 posto BDP-a, što je preneseno u stvarni život donijelo oko 200 tisuća izgubljenih radnih mjesta. Ljudi koji su ostali bez posla, i to isključivo u privatnom sektoru, najveći su gubitnici krize, jer ostali sektori nisu ravnomjerno sudjelovali u saniranju štete, a posebno se to odnosi na političare i javne dužnosnike. Sporadično smanjivanje plaća ili ukidanje povlaštenih mirovina za nove saborske zastupnike, bili su tek mali pokušaji da se primiri javnost ogorčena zbog velike diskrepancije koja je stvorena u društvu.
Izvan vremena i prostora
Dok su radna mjesta u privatnom sektoru nestajala bez imalo samilosti, javni je sektor bujao, a posebno bode u oči loša upravljačka politika u državnim i lokalnim tvrtkama, koje opstaju na tržištu zahvaljujući tržišnom monopolu. Izdaci za političke stranke u ukupnom državnom proračunu nisu veliki – a i politički i demokratski pluralizam ima cijenu koja je nemjerljiva sa totalitarnim kretanjima – no to ne mijenja na stvari činjenicu da je stvorena jedna kasta koja izvan vremena i prostora jako dobro živi.
Procjenjuje se da na lokalnoj političkoj razini gotovo pa parazitira vojska od desetak tisuća ljudi, i u zemlji postoji samo jedna privatna tvrtka – Agrokor – koja ima veći broj zaposlenih nego što ga ima politička kasta. Pet godina žestoke gospodarske krize političke stranke u svojim budžetima nisu ni primijetile – ukupno su od 2009. do 2013. godine uprihodile 652,7 milijuna kuna ili 130,5 milijuna prosječno po godini. Prihodi variraju od 115 do 152 milijuna kuna godišnje i to je isključivo u ovisnosti je li neka godina izborna (veći prihodi) ili nije (manji prihodi). Posebno bode činjenica da čak 79,92 posto ukupnih prihoda stranke dobivaju iz državnog (59 milijuna kuna prosječno po godini) i lokalnih proračuna (45,2 milijuna po godini).
Teško je prihvatiti da od članarina stranke uberu samo 5,8 posto prihoda ili 7,6 milijuna kuna godišnje. Izvršni direktor GONG-a Dragan Zelić, koji se temom financiranja političkih stranaka ozbiljno i dugo bavi, kaže kako ne treba ukinuti financiranje stranaka javnim novcem, ali da se stranke ni na koji način nisu solidarizirale s građanima tijekom krize.
– Smanjenjem iznosa sredstava iz državnog i lokalnih proračuna za godišnji rad političkih stranaka, stranke bi pokazale da žele snositi teret krize i solidarizirati se s građanima. To nikako ne znači da bi se strankama i listama grupa birača trebalo ukinuti financiranje iz državnog i lokalnih proračuna. Stranke, kao ustavna kategorija i jedan od stupova demokracije, i onako su u krizi i velika većina njih se mora iznutra mijenjati i zato, ako im se uskrati javni novac, stranke će biti prisiljene potražiti novac možda sumnjivog podrijetla.
Javna sredstva za rad stranaka mogu predstavljati određenu branu u odnosu na partikularne i korporativne interese koji se često kriju iza donacija poduzeća. Međutim, uz kvalitetan nadzor financiranja stranaka i izbornih kampanja, u razvijenim demokracijama bilo bi poželjno da i građani i poduzeća doniraju one političke opcije koje su im bliske, ali bez traženja određenih protuusluga ako njihova opcija sutra dođe na vlast – kaže Zelić.
“Sanaderov poučak”
Naglašava da je, bez obzira na izvore, ključan nadzor financiranja kako opet ne bismo imali slučajeve malih ili velikih “Fimi medija”.– Sanader je govorio da se izbori dobivaju s dvije trećine novca ispod stola, a s jednom trećinom iznad stola. Javno financiranje bar donekle jamči da će biti možda manje novca ispod stola, lakše će ga se kontrolirati nego ona sredstva ispod stola koja dolaze iz različitih drugih izvora – zaključuje Zelić.
Dobili? mislite posluzile se novcem iz proracuna,nek se financiraju novcem clanarine pa da vidimo tko ce bit u plusu a tko u minusu..Neke stranke bi nestale sa politicke karte a bilo bi bolje da nestanu..Hrvatska tone stranke financijski jacaju,oni ne znaju za krizu..