Kršenje prava tražitelja azila državu može skupo koštati

Migracije su, uz temeljna ljudska prava, europska prošlost, sadašnjost i budućnost, pa i jedna od temeljnih ideja vodilja i smisao ujedinjenja Europe. Osobito nama u Hrvatskoj to ne bi trebalo tumačiti. Ali, strah od nepoznatog čini svoje, a razmjeri, perspektiva i neizvjesne posljedice izbjegličke krize tu neizvjesnost samo potiču i produbljuju izazivajući iracionalne, panične pa i ksenofobne reakcije za koje u kršćanskoj Europi ne bi smjelo biti mjesta.

Nije li apsurdno da zemlja koja ima iskustvo sa stotinama tisuća prognanih i izbjeglih u Domovinskom ratu, ima ikakvih problema s nekoliko stotina ili tisuću stranaca koje bi nam mogli raspodijeliti. Ali, i izljevi ljudskosti i solidarnosti kojima smo proteklih tjedana svjedočili pod dojmom zbivanja u susjedstvu, posljedica su strahova, koji jednako nemaju puno veze sa stvarnošću. Toliko toga je proteklih tjedana izrečeno, iako se u Hrvatskoj još baš ništa nije dogodilo i k tomu, još ne znamo što bi se uopće trebalo dogoditi. Tako smo i prije nego što smo si predočili što to stvarno i pravno znači pružiti utočište strancu, uzgred zajamčeno našim Ustavom, raspodijelili ih po otocima, Lici, Istri, po župama, a da se nismo upitali je li to moguće, što oni sami žele i što uopće znači biti migrant, izbjeglica, imigrant, azilant...? Kakva prava i dužnosti imaju oni, a kakva Hrvatska?

Neviđeni izazov za Europu

Neumoljiva rijeka života učinit će svoje i kod nas. Kao što je stvorila "neviđene izazove za europske države", kako je u srijedu napisao Thorbjørn Jagland, generalni sekretar Vijeća Evrope, šaljući u 47 država članica vodič za tretman migranata i tražitelja azila, koji uživaju zaštitu Europske konvencije o ljudskim pravima. Ustvrdivši kako će se mnogima od onih koji dolaze priznati pravo na azil dodao je: "To je samoobrana od lošeg postupanja ili ponižavanja svakog budućeg člana našeg društva". Odbor za migracije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe ustvrdio je neki dan da je Dublinski sporazum kao instrument za utvrđenje zemlje koja treba ispitati zahtjev tražitelja azila doživio kolaps i mora biti hitno reformiran, jer ima "neprihvatljivo visoku ljudsku cijenu". Jedna od tih brzih mjera je i ravnomjernija raspodjela tražitelja azila umjesto pravila "prve države", a predlaže se i uzajamno priznavanje pozitivne odluke o zahtjevima i uvođenje zajedničkog statusa "europskog izbjeglice". Inzistira se na kriteriju obiteljske povezanosti i striktnom poštivanju najboljeg interesa djeteta. Postojeći sustav dugih i složenih procedura u okolnostima masovnog priljeva posve je neprikladan za nošenje s krizom, te prijeti suspenzijom ili povlačenjem zemljopisno izloženih zemalja iz Dublinskog sustava, a što bi izazvalo kaos.

Švicarci odbili azil Sirijcu

To ilustriraju i primjeri iz Europskog suda za ljudska prava koji ima već prilično bogatu praksu rješavanja problema migranata i izbjeglica.

A.S. (27), Sirijac kurdskog podrijetla, u Švicarsku, gdje mu od 2006. i 2012. žive dvije sestre, došao je u veljači 2013. Njemu je odbijen zahtjev za azilom jer je prema Eurodacu mjesec dana ranije registriran u Italiji, koja je prihvatila deportaciju iz Švicarske premda su greškom pristali odlučivati o njegovu azilu jer je prvo bio registriran u Grčkoj. Uzalud se pozvao na "spajanje obitelji" jer sestre nisu "članovi obitelji" iz Dublinskog sporazuma. Iako je liječnik naveo da postoji povećana mogućnost samoubojstva bude li vraćen u zemlju podrijetla, te da je bitno da su i sestre uključene kako bi se lakše nosio s PTSP-om zbog kojeg je sam u stanu za tražitelje azila, dvaput mjesečno ima psihološku pomoć te dnevno pije lijekove protiv depresije i za spavanje, to nisu zdravstveni problemi zbog kojih bi bila nemoguća njegova deportacija, odlučili su u Švicarskoj. Ni ESLJP se tomu nije protivio.

Europski sud, a to u svakom pojedinom slučaju trebaju i institucije svake države, važu osobne interese tražitelja nekog oblika zaštite i interes javnog poretka države u kontroli imigracije. S tim da države moraju poštivati Dublinski sporazum. Naš Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji je stupio na snagu u lipnju usklađen je s europskim pravom. Ovisno o statusu koji ima tražitelj azila, azilant ili stranac pod supsidijarnom ili privremenom zaštitom, imaju zakonom određena prava i obveze. Tako tražitelj mora poštivati naš Ustav, zakone i druge propise, surađivati s državnim tijelima, podvrgnuti se zdravstvenom pregledu, poštivati kućni red Prihvatilišta gdje se mora pojaviti u roku koji mu je određen, biti u Hrvatskoj dok mu se rješava zahtjev, prijaviti promjenu boravišta te se pridržavati uputa i mjera o ograničenju kretanja. S druge strane, ima pravo na boravak, slobodu kretanja, osiguranje materijalnih uvjeta prihvata (smještaj, hrana, odjeća, novčana pomoć), na zdravstvenu zaštitu (hitnu pomoć i prijeko potrebno liječenje), osnovno i srednje obrazovanje, informacije, besplatnu pravnu pomoć, slobodu vjeroispovijesti, isprave i pravo na rad (devet mjeseci od podnošenja zahtjeva). Dakle, gdje god ih smjestili, oni imaju pravo inzistirati na pravima, kao i država na poštivanju obveza.

Pravo obitelji s šestero djece

Švicarska je odbila ispitati zahtjev za azilom u slučaju Tarakhel, bračnog para iz Afganistana sa šestero djece, odlučivši ih vratiti u Italiju. Oni su se žalili da će biti izloženi neljudskom i ponižavajućem tretmanu zbog "sistemskog deficita" u pogledu prihvata tražitelja azila u Italiji. ESLJP je utvrdio da bi Švicarska prekršila Konvenciju ako bi ih vratila u Italiju, a bez dobivenog jamstva da će talijanske vlasti istražiti slučaj vodeći računa o djeci i očuvanju obitelji na okupu.

Ali, u slučaju A.M.E. protiv Nizozemske u siječnju 2015. presuđeno je da taj mladi čovjek iz Somalije nije dokazao da bi njegov povratak u Italiju bio protivan Konvenciji kao u slučaju obitelji sa šestero djece, kao i da situacija u Italiji nije usporediva sa onom u Grčkoj iz slučaja u kojem se Afganistanac M.S.S. s pravom žalio na uvjete prihvata i pravni tretman u Grčkoj, čemu ga je Belgija izložila bez ikakvih provjera, iako je upozorena i od UN-ov povjerenika za izbjeglice o grčkom nepoštivanju Dublinskog sporazuma. I Sudanac iz slučaja Mohammed protiv Austrije od lipnja 2013. žalio se da će biti loše tretiran bude li prebačen u Mađarsku te mu je dano za pravo, ali nakon što je tamo izmijenjen zakon transfer više nije sporan. Sada se takav mehanizam rješavanja azila, suočen s valom izbjeglica najvećim u Europi od Drugog svjetskog rata, nedjeletvoran. Prema podacima UNHCR-a, na koje se poziva Odbor za migracije, samo ove godine u Italiju i Grčku preko Mediterana, gdje se utopilo 2600 ljudi, stiglo je 310.000 ljudi, a kopnom u Mađarsku i Bugarsku 100.000. Prihvatni centri u Grčkoj, Italiji i Turskoj, gdje je već dva milijuna izbjeglih iz Sirije, pretrpani su. Kršenje konvencijskih prava košta.

Nedavno je u slučaju Khlaifia protiv Italije utvrđeno kršenje više konvencijskih prava trojice Tunižana u vrijeme "Arapskog proljeća" kad je na Lampedusu stiglo 55.298 migranata. Uz nezakonito zadržavanje u uvjetima koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo (zato su demonstrirali s njih još oko 1800 pa su uhićeni, zrakoplovom prebačeni u Palermo, te brodom vraćeni u Tunis), sud je utvrdio i da su bili žrtve kolektivnog protjerivanja jer njihov slučaj nije ispitivan prema njihovoj osobnoj situaciji. Svaki Tunižanin dobio je od Italije po 10.000 eura za nematerijalnu štetu i zajedno još 9344 eura za troškove postupka.

>> Hrvatska ima 3000 mjesta spremnih za prvi val izbjeglica

>> Prijedlog zbrinjavanja izbjeglica: Evo koliko ih treba doći u Hrvatsku!