Neispravni senzor za mjerenje temperature jednog od ležaja motora glavne crpke za hlađenje reaktorske jezgre nuklearne elektrane u Krškom (NEK) bio je glavni uzrok zaustavljanja rada nuklearke u ponedjeljak. Senzor će biti zamijenjen u redovitom godišnjem remontu planiranom za svibanj a, prema jučerašnjim informacijama, nuklearka bi trebala početi raditi tijekom današnjeg prijepodneva. U NEK-u naglašavaju da su svi sigurnosni sustavi u trenutku zaustavljanja očekivano reagirali, ne utječući na ljude i okoliš. Hrvatska, i posebno slovenska javnost, događaju nisu pripisali veću važnost, ne samo zbog procjene da neće biti ekoloških posljedica već i zbog dosadašnje opterećenosti brojnim problemima koje je "Krško" unijelo u odnose dvije države.
Prvi sukob oko slovenskog moratorija
Sva događanja oko nuklearke u Krškom počinju još 1970. godine kada su tadašnje dvije republike, Slovenija i Hrvatska, potpisale sporazum o gradnji i eksploataciji nuklearnih elektrana. Taj je sporazum u prvoj fazi predviđao gradnju jedne nuklearne elektrane u Sloveniji a u drugoj gradnju iste takve u Hrvatskoj. Izabrana je američka tvrtka Westinghouse Elektric Corporation i prva je elektrana sagrađena i puštena u rad u Krškom u jesen 1981. godine. Prvi su kilovati atomske struje krenuli prema Hrvatskoj i Sloveniji i činilo se da nema razloga da sve ne bude uspješno.
Prvi su problemi nastali kada je 1987. godine slovenska vlada donijela jednostranu odluku, takozvani moratorij na gradnju nukelarnih elektrana do 2000. godine, što je praktički značilo da se elektrana u Hrvatskoj neće graditi. Nakon toga, 1994. godine, slovenska je strana ponovno jednostrano donijela odluku o osnivanju Fonda za financiranje dekomisije elektrane u Krškom. Novac se zatim skupljao na računu u Sloveniji a njime se baratalo bez utjecaja hrvatske strane. Već sljedeće je godine uslijedila odluka o zamjeni parogeneratora, pri čemu hrvatski stručnjaci nisu imali pravo glasa. Nakon toga u srpnju 1997. godine pred Okružnim sudom u Krškom NEK podnosi optužbu protiv HEP-a zbog duga od 105 milijuna DEM. Vrhunac slovensko-hrvatskog nesporazuma izbija 30. srpnja 1998. godine kada je Slovenija odlučila prekinuti dotok struje iz nuklearke Hrvatskoj.
Posljednja etapa desetogodišnjih nesporazuma između obiju strana dogodila se 19. prosinca 2001. godine kada su Goranko Fižulić i Janez Kopač u prisutnosti Janeza Drnovšeka i Ivice Račana potpisali međudržavni ugovor o uređenju odnosa oko Krškog. Njime bi se napokon trebali riješiti problemi koji su nastali u posljednjih desetak godina, a HEP, odnosno hrvatski potrošači, trebali bi ponovno dobiti struju iz Krškog 1. srpnja ove godine.
Skupi motor
Direktor slovenske Uprave za nuklearnu sigurnost mr. Miroslav Gregorič jučer nam je objasnio da su na aksialnom ležaju crpke dva temperaturna senzora, a jedan je od njih, koji normalno pokazuje temperaturu 55 stupnjeva, počeo pokazivati veću vrijednost. Na 85 stupnjeva je visoki alarm i, prema uputama proizvođača, kada mjerač temperature pokaže 90 stupnjeva, crpku treba isključiti. Budući da je temperatura rasla, odlučeno je smanjiti snagu elektrane. Zbog daljeg prikazivanja povećanja temperature operateri su, u skladu s uputama, odlučili ručno zaustaviti elektranu. To nije učinjeno zbog nuklearne sigurnosti nego zbog čuvanja opreme. Naime, motor je jako skup i oni su preventivno zaustavili nuklearku kako bi vidjeli što je uzrok (senzor ili oštećenje ležaja) - objašnjava Gregorič.
Motor crpke jako je velik, snaga mu je oko četiri megavata, vertikalno je postavljen i pokreće glavnu crpku koja se podmazuje vodom iz primarnog kruga, a motor se podmazuje uljem koje se hladi sustavom komponentne vode. Budući da je samo jedan senzor od nekoliko njih koji nadziru tu temperaturu pokazivao više vrijednosti, bilo je moguće da je samo taj pokvaren ali operateri iz komandne sobe to nisu mogli utvrditi. Senzor je smješten duboko u crpki i s vanjske se strane ne može jednostavno zamijeniti.
Nakon brzog zaustavljanja ili tzv. reaktorskog tripa, kad se u trenutku ugasi reaktor, zatvore se ventili parovoda i dostup pare u turbinu pa na sekundarnoj (klasičnoj) strani nastaje povišeni tlak. Para tada odlazi preko prigušnih ventila u kondenzator. U toj je fazi, na maloj cijevi od tri cola u turbinskoj zgradi, došlo do puštanja pare, rekao nam je mr. Gregorič, dodavši da se to sve događalo u čistom dijelu nuklearke gdje nema puštanja goriva i povišene kontaminacije primarnog kruga. Budući da su to novi parogeneratori, nema puštanja iz primarnog u sekundarni dio pa su sekundarna voda i sekundarna para vrlo čiste.
Pišu: Zdravko Cesar i Vlado Zagorac