Karl Wienand slovio je kao najbolje informirani čovjek u redovima socijalno-liberalne koalicije kancelara Willyja Brandta, kao „čovjek za grube poslove“ i „duša političkog biznisa“ Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD). 1970. godine nalazio se na vrhuncu svoje političke moći, bio je desna ruka šefa Kluba zastupnika SPD-a Herberta Wehnera i bliski suradnik kancelara Brandta. Svoje informacije je, kako se saznalo više od 20 godina kasnije, baš tada počeo skupo prodavati Ministarstvu za državnu sigurnost DDR-a (Stasi).
Wienand je bio 70-postotni ratni invalid, bez noge, ambiciozan, sposoban i izvrsno umrežen. S 25 godina je postao načelnik jednog hessenskog gradića, godinu dana kasnije, 1953., najmlađi zastupnik Bundestaga. Od tada je vrijedno gradio svoju karijeru. Sredinom 1960-ih godina je bio drugi čovjek Bundestagova odbora za obranu i predsjedavao je radnom skupinom SPD-a za sigurnosna pitanja. Od 1967. do 1974. godine obnašao je dužnost glavnog tajnika Kluba zastupnika vladajućih socijaldemokrata i kroz njegove ruke su, kažu, prolazile sve političke teme i odluke.
Wienand je bio upetljan u brojne političke i korupcijske afere. 1975. godine je osuđen zbog utaje poreza, zbog čega se morao povući sa svih političkih funkcija. Kako je godinama kasnije izašlo na vidjelo, to ga nije spriječilo da nastavi Stasi opskrbljivati informacijama o politici bonnskog državnog vrha. 1994. godine ga je stigla duga ruka pravde: Državno odvjetništvo izvelo ga je pred sud s optužbom da je od 1970. do 1989. godine špijunirao za Stasi što je Wienand do svoje smrti (2011.) poricao. Sud u Düsseldorfu je pak bio uvjeren da je čovjek koji je krajem 1960-ih i početkom 1970-ih krojio politiku socijaldemokrata i SR Njemačke bio doušnik tajne službe DDR-a pa ga je 1996. osudio na dvije godine zatvora i naložio mu da „vrati“ milijun i pol njemačkih maraka koliko je, prema procjeni suda, zaradio kao agent Stasija. Wienand, međutim, nikada nije odslužio tu zatvorsku kaznu. Nakon što mu je propao pokušaj revizije, tadašnji predsjednik Roman Herzog ga je pomilovao zbog zdravstvenih razloga i kazna mu je preinačena u uvjetnu. Čitavo to vrijeme je Wienand ostao član njemačkog SPD-a i kao konzultant koristio (i skupo naplaćivao) svoje političke veze – iz stranke je istupio tek 2002. znajući da mu se sprema isključenje.
50.000 maraka za glas CDU-ovog zastupnika
Wienandovo ime se, međutim, 1970-ih godina, našlo u središtu jednog drugog skandala u samom vrhu bonnske politike. CDU je pokušao 1972. godine svrgnuti s vlasti tadašnjeg kancelara Willyja Brandta tako što će mu Bundestag izglasati nepovjerenje. Socijalno-liberalna koalicija je imala tijesnu većinu i ishod glasovanja je ovisio o svakom glasu. Brandtu je na kraju s većinom od dva glasa izglasano povjerenje, a (barem) jedan je bio kupljen. Zastupnik CDU-a Julius Steiner je tvrdio da je za svoj glas povjerenja Brandtu od Wienanda dobio 50.000 maraka.
Dokaza za to nije bilo, ali je 20 godina kasnije misterij razriješen kada je bivši šef odjela Stasija zaduženog za Zapadnu Njemačku Markus Wolf otkrio da je „ceh“ od 50.000 eura platila – tajna služba DDR-a. Stasi je, naime, želio da Willy Brandt koji se zalagao za zatopljavanje odnosa s Istokom ostane na vlasti. Navodno je ideja o potkupljivanju njemačkih zastupnika došla od samog Brežnjeva.
Špijun u kancelarskom uredu
No, unatoč činjenici da je Stasiju Brandt odgovarao kao zapadnonjemački kancelar, upravo je jedan špijun DDR-ovske tajne službe bio kriv za njegovu ostavku dvije godine kasnije. U rano jutro 24. travnja 1974. nekolicina djelatnika Saveznog kriminalističkog ureda (BKA) upala je u stan Güntera Guillaumea, referenta kancelara Willyja Brandta, kojemu je odmah bilo jasno čemu ima zahvaliti ovaj nenajavljeni posjet. „Ja sam građanin DDR-a i oficir Narodne vojske DDR-a. Molim vas da to poštujete!“, rekao je agentima BKA-a Guillaume, shvativši da je otkriven. Specijalnog agenta Güntera Guillaumea je Stasi, naime, 1950-ih, zajedno sa suprugom Christel, poslao u zapadnu Njemačku da se ubaci u redove socijaldemokrata i špijunira za DDR. Okretni špijun je od lokalnog stranačkog piskarala došao do mjesta referenta u kancelarovom uredu iako nije imao ni završenu srednju školu, a njegova supruga je godinama radila kao tajnica Državnog odvjetništva u Hessenu.
Zapadnonjemačkoj tajnoj službi BND-u je, doduše, upalo u oči da se neke stvari u različitim verzijama Guillaumeova životopisa ne podudaraju, pa su upozorili kancelarove ljude na oprez, ali ovi očito nisu bili dovoljno oprezni. Tek su 1973. godine njemačke tajne službe (BND i Služba za zaštitu ustavnog poretka), takoreći slučajno, otkrili da je kancelarov privatni referent za stranačka pitanja Stasijev špijun na posebnom zadatku. Guillaumeov identitet su razotkrili tako što su dešifrirali kodirane rođendanske čestitke koje je svojim agentima Stasi slao preko kratkog vala. Odmah je informiran tadašnji ministar unutarnjih poslova Hans-Dietrich Genscher, a onda i kancelar Willy Brandt. Iz taktičkih razloga se s uhićenjem čekalo gotovo godinu dana.
Unatoč činjenici da je Stasiju Brandt odgovarao kao zapadnonjemački kancelar, upravo je jedan špijun DDR-ovske tajne službe bio kriv za njegovu ostavku dvije godine kasnije
Brandt je desetak dana nakon uhićenja preuzeo političku odgovornost za ovu špijunsku aferu i početkom svibnja 1974. godine podnio ostavku. Günter Guillaume i njegova supruga osuđeni su zbog izdaje na 13 i 8 godina zatvora. 1981. je bračni par izručen DDR-u u okviru razmjene agenata. Oboje su dobili više činove i nastavili raditi u istočnonjemačkom Ministarstvu za državnu sigurnost.
Tko se i zašto boji dosjea „Rosenholz“?
Iako su se djelatnici dotičnog ministarstva nakon sloma DDR-a potrudili uništiti dokaze o špijunskoj djelatnosti prije svega doušnika s druge strane njemačko-njemačke granice, institucije koje se bave rasvjetljavanjem njemačke prošlosti i Stasijeve djelatnosti danas polaze od toga da je nakon Drugog svjetskog rata pa do pada Berlinskog zida Stasi imao 12.000 informanata u Zapadnoj Njemačkoj. Od 1990. do 1999. godine pokrenuto je oko 3.000 sudskih postupaka protiv osoba za koje se sumnja da su na području BRD-a špijunirali za Stasi, a samo ih je 360 na kraju osuđeno. Ured koji se bavi Stasijevim nasljeđem i dosjeima koji nisu uništeni polazi od toga da velika većina nekadašnjih DDR-ovskih špijuna u Zapadnoj Njemačkoj danas nesmetano i nekažnjeno živi u Njemačkoj. Razlog tome je, osim uništenih dokaza, i nedostatak političke volje da se rasvijetli to poglavlje prošlosti.
To je postalo posebno vidljivo kada je 2003. godine CIA vratila Njemačkoj dosjee poznate pod imenom „Rosenholz“ koji su pod nerazjašnjenim okolnostima dospjele u ruke američke tajne službe. Radilo se o hrpi podataka koji su bili u posjedu Stasija i iz kojih se moglo vidjeti s kim je u SR Njemačkoj tajna služba DDR-a imala posla. Među imenima koja su se našla u Stasijevom registru bio je čitav niz zastupnika Bundestaga. Tada vladajući SPD pokušao je spriječiti daljnje istrage i „kopanje“ po tom materijalu. A danas se zna i zašto.
Kada je na vlast došla crno-žuta koalicija (CDU/CSU i FDP) predsjednik Bundestaga Norbert Lammert je naložio da skupina stručnjaka provede detaljnu znanstvenu istragu. Oni su mu prošle godine predočili izvještaj u obliku studije na 400 stranica u kojoj se navodi kako je od ukupno 2.190 parlamentarnih zastupnika između 1949. i 1989. polovica evidentirana u registru „Rosenholz“. Većina je, međutim, bila cilj Stasijevog špijuniranja. 132 zastupnika su bila registrirana kao IM – „neslužbeni suradnici“, čitaj, doušnici. U studiji se upozorava kako dio njih, međutim, nije bio svjestan da se koristi kao izvor informacija Stasija, devet parlamentaraca autori studije smatraju svjesnim i nesumnjivim doušnicima Stasija, a još 11 „problematičnim slučajevima“. Kod 10 njih se radi o zastupnicima iz redova SPD-a. No, u studiji se naglašava: „Mreža zapadnonjemačkih IM-ova koji su za Stasi špijunirali iz Bundestaga proteže se kroz sve stranke“, bez obzira što su zapadnonjemački socijaldemokrati bili „omiljeni“ partneri tajne službe DDR-a. Neki su to činili iz političkog uvjerenja, neki iz gramzivosti, a neki jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Tako se iza informanta „K X“ krio jedan od čelnih političara liberala (FDP) Lothar Weirauch. Iz njegovog dosjea proizlazi da je za Stasi špijunirao od 1948. do 1967. godine – a možda i dulje. Taj političar koji je do svoje mirovine 1973. godine sjedio u jednoj od šefovskih fotelja Ministarstva za njemačko-njemačka pitanja za vrijeme Trećeg Reicha bio je aktivni član Hitlerove stranke NSDAP i u Krakowu je organizirao deportacije Židova.
Ovaj tekst je jedan iz niza napisa kojima Deutsche Welle prikazuje njemački način suočavanja s komunističkom prošlošću u bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR), a koji je već nekim bivšim socijalističkim zemljama poslužio kao uzor za suočavanje s vlastitom prošlošću i lustraciju.
>> Ured za suočavanje s istinom
Od takvih sranja sto dalje to bolje!