Među srednjovjekovnim hrvatskim velikaškim obiteljima znamenito mjesto pripada Babonićima. Uspon su započeli kao jedan od šest plemićkih rodova u Gorskoj županiji, dijelu srednjovjekovne Kraljevine Slavonije između rječice Kravaršćice u Vukomeričkim goricama, Lonje i Petrove gore. Rodonačelnik im je bio gorički župan Stjepan s kraja 12. i početka 13. st. Htijući dodatno uzveličati svoje podrijetlo, povezivali su se i s rimskom plemićkom obitelji Ursini. Prvi pouzdani podaci o Babonićima potječu iz sredine 13. st. Braća knezovi Baboneg I. Vodički i Stjepan I. Gorički koji je obnašao i čast primorskog bana prvi su ustanovili moć roda. Za dalji uspon obitelji najzaslužniji su Stjepanovi sinovi, prvenstveno Stjepan II. i Radoslav.
Uzlet u šezdesetim i sedamdesetim godinama 13. stoljeća Baboniće je srazio s moćnim velikaškim rodovima u Slavoniji, Gut-Keledima i Gisingovcima. Borbe su se vodile oko posjeda i utvrda, ali i za političku prevlast u Slavoniji. Stjepan II. se sukobio sa slavonskim banom i kraljevskim savjetnikom Joakimom Pektarom iz roda Gut-Keledâ oko utvrde Steničnjak (današnji Sjeničak Lasinjski) u Pokuplju. Uz Stjepana su bili njegov brat Radoslav i bratić Nikola te pripadnici nižeg slavonskog i hrvatskog plemstva. Joakim je imao brojnije pristaše, među kojima su osobito moćni bili Gisingovci, ali je ipak podlegao, izgubivši 1277. godine čak i život.
Mirom sklopljenim 20. travnja 1278. godine u Dubici, pod pokroviteljstvom kralja Ladislava IV., Gisingovci su bili prisiljeni odustati od neprijateljstva i prijeći preko smrti bana Joakima Pektra. Babonići su smjeli zadržati osvojeni Steničnjak koji je postao njihovo glavno uporište, a Gisingovci su im još ustupili i naselje Petrinju i utvrdu Ozalj te prepustili upravu nad županijama jednim i drugom Psetom, Goricom, Gajem, Drežnikom i Novigradom. Početkom studenog iste godine Babonići su se u kaptolskom Zagrebu susreli i s Joakimovom braćom zbog neosvećene smrti pokojnog bana. Posredovanjem zagrebačkog biskupa Timoteja, ali i zbog narasle moći Babonića Joakimova braća su pristala uz mirovni sporazum. Mir nije dugo potrajao. Osiljeni velikaši nisu strahovali od kazni ili globa predviđenih za one koji se iznova late oružja. Napokon je 30. listopada 1280. godine u Ozlju potpisan trajniji mir među zaraćenim stranama kojim su Babonići zadržali dotadašnje stečevine, ali su Gisingovcima privremeno ostale županije Vrbas i Sana. Do 1285. iz tih ih je krajeva potisnuo Radoslav Babonić, stekavši i županiju Glaž, pa su sada Babonići zagospodarili golemim područjem južno od Save, od Kupe gotovo do rijeke Bosne.
Krajem osamdesetih godina braća Stjepan II. i Radoslav sukobili su se oko banske časti. Pomirili su se 1294. godine i, prema dogovoru, obojica zadržali naslov slavonskog bana. Stjepan nije imao izbora jer je Radoslav bio osoba od povjerenja napuljskih Anžuvinaca koji su se spremali sjesti na ugarsko-hrvatsko prijestolje.
Na koncu 13. i početkom 14. stoljeća prvenstvo u obitelji Babonića preuzeli su bratići Stjepana II. i Radoslava, Babonegovi sinovi Stjepan III., Ivan, Radoslav II. i Oto. Premda su se u korist kralja Andrije III. morali odreći nekih stričevih posjeda, potvrđena im je banska čast u Slavoniji. Hoteći čvršće vezati Baboniće uz sebe, bansku im je čast potvrdio i napuljski kralj Karlo II. Anžuvinac, a priznao im je i posjede u Slavoniji od Svetog Rimskog Carstva do Bosne i od rijeke Save do planine Gvozd (Petrova gora ili Zrinska gora). No, kad su se Anžuvinci domogli vlasti u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, Babonići su ostali bez banstva. U prvom desetljeću 14. stoljeća približili su se Habsburgovcima, vojvodi Fridriku Austrijskom, s kojim su se sastali 1308. u Mariboru te ga novčano i vojno pomagali u njegovoj borbi za češku krunu. Posrednik je bio goričko-tirolski grof Henrik II., čijom se kćeri bio oženio Ivan Babonić.
Vrhunac moći su Babonići dosegli 1310., kad je Stjepan III. postao slavonskim banom. Kralj Karlo Robert Anžuvinac odlučio je djelatnije zahvatiti u prilike u Slavoniji pa se u tomu oslonio na Baboniće. Nakon Stjepanove smrti 1316. naslijedio ga je u banskoj časti brat Ivan koji je proširio posjede roda i u Slavoniju sjeverno od Save. Kralj ga je 1322. imenovao banom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u predstojećem sukobu s moćnim Šubićima i banom Mladenom II. Čim je ta opasnost prošla, kralj je ostarjelog Ivana Babonića smijenio s banstva. Ivan je kasnije postao kraljičin tavernik i živio do 1334., ali je daljnji uspon Babonića zaustavljen. Godine 1327. izgubili su Steničnjak. Nikola i Dujam, sinovi Radoslava II., postali su sredinom 14. stoljeća kraljevski vitezovi, no njihov je ugled među slavonskim velikašima počivao na kraljevoj milosti. Prvi su ponijeli naslov “od Blagaja“, a od Dujma je potekla nova obitelj knezova Blagajskih.
Lijepo, prelijepo. Bravo.