Krvavi ostaci SSSR-a: Na cijelu regiju i sukobe koji tamo plamte i dalje najsnažnije utječe Moskva

Od tri socijalističke federacije, dvije su se raspale na sasvim očigledan način. Jugoslavija u krvi, a Čehoslovačka mirno. Nasuprot njima, u Sovjetskom Savezu nije izbio jedan rat niti je jedan centar uzrokovao više ratova (kao što je to u Jugoslaviji napravio beogradski režim), već se radi o više različitih, udaljenih sukoba, često manjeg intenziteta koji su često zanemarivani. No kao što trenutačni i oživljeni sukob Armenaca i Azera u Gorskom Karabahu svjedoči, tvrdnje da se SSSR razišao mirno potpuno su netočne.

Sovjetski Savez raspao se u prosincu 1991., četiri mjeseca nakon što su komunistički dogmati pokušali državnim udarom srušiti demokratskijeg vođu SSSR-a Mihaila Gorbačova. Iz raspada tog mastodonta, kojeg je američki predsjednik Ronald Reagan nazivao “zlim carstvom”, nastalo je 15 država, različitih stupnjeva bogatstava i političkih sustava. Na teritoriju bivšeg SSSR-a izbilo je već u 1990-ima više ratova i sukoba, različitog intenziteta, a stručnjak američke vojske za postsovjetske konflikte Robert Hamilton smatra da je točan ukupan broj tih sukoba osam.

To su rat Armenije i Azerbajdžana za Gorski Karabah; dva sukoba u Gruziji iz kojih su “izrasle” dvije države u državi, Južna Osetija i Abhazija; rat Rusije u svojoj pokrajini Čečeniji; građanski rat u Tadžikistanu; rat u Moldaviji zbog kojeg danas postoji zamrznuti konflikt u Transdnjestarskoj Republici te dva sukoba u Ukrajini: pravi konflikt Rusa i Ukrajinaca na istoku zemlje te hibridni rat na Krimu.

Na cijelu regiju od 15 država koje su nekada bile članice SSSR-a, s izuzetkom Estonije, Letonije i Litve, tri članice Europske unije i NATO-a, još uvijek presudno utječe Moskva te je ona bila najsnažnije uključena u većinu ovih ratova. Skoro sve države u državi, poput onih u Gruziji ili Moldaviji, imaju podršku Moskve pa zemlje u kojima se nalaze ne mogu staviti čitavi međunarodno priznati teritorij pod svoju kontrolu ako ne žele izazvati bijes i brzu vojnu reakciju velikog brata u Kremlju.

Građanski sukobi

Zanimljivo, vjerojatno najmanje utjecaja na lokalna događanja Moskva ima u sukobu koji posljednja dva tjedna zauzima mjesta na svjetskim naslovnicama: rat za Gorski Karabah nije umjetni sukob, već gotovo nerazrješiv gordijski čvor između Armenaca koji žive na području koje svojataju i Azera kojima prema međunarodnom pravu ono pripada. Ovogodišnji sukob već je odnio, službeno, stotine života, no vjerojatno se nažalost može govoriti i o više mrtvih.

Prvi sukobi oko Gorskog Karabaha izbili su kasne 1987. i rane 1988., kada su dvije države još bile sovjetske republike. Kako je kontrola iz moskovske centrale popuštala (i na kraju krahirala 1991.), tako je i ovaj sukob jačao, a završio je primirjem 1994. kojim je Armenija dobila što je htjela: etnički čistu republiku na teritoriju Azerbajdžana. Ukupno je ubijeno oko 30 tisuća ljudi. Iako su Ujedinjeni narodi više puta pozvali Erevan da prekine okupaciju teritorija druge države, Armenija Gorski Karabah drži središtem svog nacionalnog identiteta. U međuvremenu je naftom i plinom bogati Azerbajdžan osnažio svoju moć i u trenutačnim sukobima pokušava vratiti pokrajinu pod svoju kontrolu.

Krajem prošlog tjedna dvije su strane u Moskvi postigle dogovor o prekidu vatre, ali se stalno međusobno krive za njegovo kršenje. To se nastavilo i u ponedjeljak, Baku je optužio Armence za gađanje položaja azerske vojske, a Erevan suparnike za bombardiranje na jugu linije razgraničenja.

I dok je sukob u Gorskom Karabahu tijekom godina eskalirao više puta, a do ovog rujna najsnažnije 2016. godine, sukob u Transdnjestarskoj Republici, dijelu Moldavije, zamrznut je već tri desetljeća.

U svijetu koji je izgledao sasvim drugačije nego što izgleda danas, moldavske snage vodile su u četiri mjeseca sredinom 1992. godine rat protiv naoružanih snaga Transdnjestarske Republike kojima su svesrdnu pomoć pružili Rusi. Zapadnjaci su još te 1992. optuživali Moskvu, kojoj je tada na čelu bio najviše prozapadni i liberalni političar u povijesti Boris Jeljcin, da podržava autoritarne i postkomunističke aktere u svom okruženju.

– Mi želimo sve probleme riješiti za pregovaračkim stolom. No, kada deseci ljudi umiru i kada se vodi rat, ne možemo sjediti prekriženih ruku, posebno kada se to događa na našim granicama – govorio je te 1992. kao upozorenje Moldaviji Jeljcin.

Transdnjestrija je te 1992. u ratu, uz pomoć Rusije, izborila svoju de facto nezavisnost, koju druge zemlje ne priznaju. U tom dijelu zemlje dominiraju Rusi i Ukrajinci. Moldavija pak do danas nije uspjela uspostaviti punu kontrolu nad svojim teritorijem, a u zemlji dominiraju politički sukobi između zagovornika bližih veza sa Zapadom i onih koji zagovaraju bolje odnose s Moskvom. Nogometni klub Sheriff protiv kojeg je Dinamo više puta igrao nalazi se u Tiraspolu, glavnom gradu Transdnjestarske Republike.

Ranih 1990-ih, kada je i građanima Hrvatske bilo najteže, dogodio se početak još jednog rata: građanskog sukoba u Tadžikistanu kojem su motivi na političkoj osi. Od 1992. zaratili su ujedinjeni oporbeni demokrati i islamisti protiv postkomunističke vlasti kojoj je djelomičnu podršku ponovno dala Moskva. Rat je vođen djelomično i kao regionalni sukob, a završio je 1997. pobjedom vladinih snaga, dok je život izgubilo više desetaka tisuća ljudi. Na vlast je u Tadžikistanu te 1992. došao Emomali Rahmon i ostao je do danas, a ove nedjelje na još jednim je neslobodnim izborima osvojio 90 posto glasova.

Najveće zemlje SSSR-a

Ratovi u Gruziji mnogo su kompliciraniji. Danas u toj zemlji postoje dva odvojena slučaja zamrznutih ratova, odnosno država u državi: Južna Osetija i Abhazija. Južna Osetija s gruzijskim je vlastima zaratila još 1991. godine te je sljedeće godina stvorila de facto državu. Narod Oseti inače je podijeljen u dvije države, a pokrajina Sjeverna Osetija nalazi se u Rusiji koja je i pomagala Južnu Osetiju. Već 1993. u Gruziji je nakon rata stvorena i Abhazija, druga de facto država koju tada nije priznala nijedna druga zemlja. Rat u Abhaziji 1990-ih bio je vrlo krvav, uz učestale masakre etničkih Gruzijaca. Gruzija sljedećih desetljeće i pol nije imala kontrolu nad ove dvije države, a kada je u kolovozu 2008. pokušala zauzeti Južnu Osetiju, Rusija, tada već pod vlašću novog agresivnijeg i snažnijeg lidera Vladimira Putina, jednostavno je u pet dana slomila gruzijske snage, priznala Južnu Osetiju i Abhaziju kao nezavisne zemlje te u njima izgradila svoje vojne baze.

Bila je to sasvim drugačija Rusija u odnosu na 1990-e kada je pod Jeljcinovim vodstvom utonula u povijesno tešku ekonomsku krizu, ali uz smanjenje demokracije u zemlji i agresivniju vanjsku politiku koju međunarodno pravo nije zanimalo. U 1990-ima Rusija je vodila teške ratove u Čečeniji, a nakon prvog mala odmetnuta republika praktički je uspostavila de facto nezavisnost 1996. godine. Kada je Putin postao premijer, a zatim i predsjednik, skršio je otpor te republike u Drugom čečenskom ratu u ranim 2000-ima, našao u Čečeniji svoje saveznike te ih postavio da vladaju. U 1990-ima pitanje Čečenije bilo je važno za muslimane diljem svijeta te se rat tada dijelom tumačio kao vjerski, no većinom ga se ipak promatra, posebno nakon Drugog čečenskog rata, kao još jedan nacionalistički rat za nezavisnost.

Najveći sukob izbio je više godina kasnije, između Rusije i Ukrajine, dvije najveće zemlje bivšeg SSSR-a. Nakon što su Ukrajinci na prosvjedima srušili prorusku vlast i okrenuli svoju zemlju potpuno prema Zapadu, izbio je rat na istoku zemlje između tradicionalno proruskog i ukrajinskog stanovništva u kojem je do danas poginulo oko 15 tisuća ljudi. Moskva je zauzela Krim, strateški pozicioniran poluotok, koji UN i međunarodno pravo vide kao dio Ukrajine, te je stvorila zamrznuti sukob na istoku Ukrajine. Unatoč tomu što je Rusija povećala svoj utjecaj na tih nekoliko područja, postoji mogućnost da je zauvijek od sebe udaljila ostatak Ukrajine, nekada najbližeg saveznika.